Saharov [sa'hərəf], Andrej Dmitrijevič (Dmitrievič), ruski fizičar i borac za ljudska prava (Moskva, 21. V. 1921 – Moskva, 14. XII. 1989). Doktorirao je 1947. u Moskvi (od 1953. akademik). Sudjelovao je u izradbi sovjetskog vojnoga nuklearnog programa. Zajedno s I. J. Tammom predložio je 1953. da se upravljiva termonuklearna reakcija izvede u plazmi smještenoj u magnetskom polju (→ tokamak). Suprotstavljao se genetičkim teorijama T. D. Lisenka.
Tijekom 1960-ih isticao je opasnost od nuklearnoga rata između SAD-a i SSSR-a te se zalagao za obustavu nuklearnoga naoružavanja, zbog čega je bio smijenjen (1968) s rada na vojnoistraživačkim projektima. Zagovarao je demokratizaciju SSSR-a i sudjelovao (1970) u osnivanju Moskovskoga komiteta za ljudska prava. God. 1975. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir (zbog zabrane izlaska iz SSSR-a nagradu je preuzela njegova supruga Jelena Boner, također istaknuta disidentica). Pošto je osudio sovjetsku vojnu intervenciju u Afganistanu, početkom 1980. bio je interniran u Gorki. S dolaskom M. S. Gorbačova na vlast, bio mu je dopušten povratak u Moskvu (1986) te je nastavio političku aktivnost. U ožujku 1989. bio je izabran za parlamentarnoga zastupnika. Autor je više stručnih, političkih i dr. djela (Uspomene – Vospominanija, 1990), a o njem su mnoga napisana (J. Boner: Zajedno u samoći – Alone Together, 1986). Saharovljevim imenom nazvana je nagrada Europskoga parlamenta (od 1988) za razvoj ljudskih prava i sloboda.
