Roosevelt [rọu'zəvelt], Franklin Delano, američki političar (Hyde Park, država New York, 30. I. 1882 – Warm Springs, Georgia, 12. IV. 1945). Pravnik. Kao član Demokratske stranke bio je član Senata države New York (1910–13) i podtajnik za ratnu mornaricu (1913–21). Godine 1921. obolio je od dječje paralize, ali je uz pomoć supruge E. Roosevelt ostao politički aktivan kao guverner države New York (od 1929–33) te predsjednik SAD-a (1933–45; prvi put izabran 1932). Kako bi postigao da se SAD oporavi od posljedica svjetske gospodarske krize, okružio se intelektualcima i stručnjacima savjetnicima (tzv. brain trust: trust mozgova) s pomoću kojih je proveo velik program gospodarsko-socijalnih reformi. Ta je nova politika miješanja države u gospodarstvo (državni intervencionizam umjesto liberalne države) poznata kao New Deal. Politiku »velike batine« (big stick) svojega daljnjega prethodnika Th. Roosevelta prema državama Južne i Srednje Amerike zamijenio je politikom »dobroga susjedstva«. Sa SSSR-om je 1933. uspostavio diplomatske odnose; 1936. bio je izabran za predsjednika drugi put, a 1940. treći put. Napuštajući izolacionizam, suprotstavio se agresiji sila Osovine. Iako je SAD u načelu bio neutralan, Roosevelt je u korist Saveznika proveo načelo cash and carry (plati pa nosi) za nabavu oružja, koje je 1941. zamijenio Zakon o zajmu i najmu (Lend-Lease Act: prodaja ratnih potrepština uz odgodu plaćanja). S W. Churchillom objavio je Atlantsku povelju o anglo-američkoj međunarodnoj politici (14. VIII. 1941). Napadom Japanaca na Pearl Harbor (7. XII. 1941) i navještenjem rata Hitlerovoj Njemačkoj (11. XII. 1941) SAD je ušao u II. svjetski rat, koji je Roosevelt energično vodio te je Saveznicima protiv Osovine stavio na raspolaganje golem ratni potencijal svoje zemlje. Njegova je lojalna suradnja dolazila do izražaja i na mnogobrojnim sastancima tijekom rata: s W. Churchillom (Casablanca, 14–26. I. 1943; Québec, 11–24. VIII. 1943. i 13–17. IX. 1944), s J. V. Staljinom i W. Churchillom (Teheran, 28. XI – 1. XII. 1943; Jalta, 4–12. II. 1945). Iako je bio za potpuno slamanje Njemačke, odgađao je donošenje konkretnih planova za poraće radi očuvanja sloge među Saveznicima (policy of postponement: politika odgađanja). Posebno se zauzimao za očuvanje dobrih odnosa s SSSR-om i bio je spreman na priznanje njegovih »legitimnih interesa«. Razvijao je ideju poratne kolektivne sigurnosti, po kojoj bi velike sile bile »svjetski policajci« (SAD, Velika Britanija, SSSR, Kina), što se odrazilo na strukturu UN-a (stalne članice Vijeća sigurnosti). Godine 1944. bio je izabran četvrti put za predsjednika, što je jedinstven slučaj u povijesti SAD-a. Uoči završetka II. svjetskog rata umro je od moždanoga krvarenja.
