Rocheova granica [ʀɔš~] (prema francuskom matematičaru i astronomu Édouardu Rocheu, 1820–83., koji ju je 1847. prvi teorijski odredio), udaljenost od središta većega nebeskoga tijela do točke u kojoj je gravitacijska sila toga tijela jednaka gravitacijskoj sili satelitskoga tijela. Općenito vrijedi Rocheova relacija, koju su učinili preciznijom James Hopwood Jeans (1917. i 1919) i Subrahmanian Chandrasekhar (1969):
M/(πgR³) ≤ 0,12554,
gdje je M masa nebeskoga tijela, ρ njegova gustoća, a R polumjer.
Za planete gustoće slične Zemljinoj, uz uvjet da je masa satelita mnogo manja od mase planeta, Rocheova granica iznosi oko 2,4 polumjera planeta.
Unutar te granice, zbog utjecaja plimnih sila, sateliti koje na okupu drži uglavnom gravitacijska sila (fluidni sateliti ili sateliti sastavljeni od labave nakupine krutih dijelova) raspadaju se. Tako se npr. dijelovi Saturnova prstena ne mogu gravitacijski skupiti u jedan ili više satelita, jer se nalaze unutar 2,3 Saturnova polumjera. Opstaju sateliti čvrste građe, koje osim gravitacijskih povezuju i sile veće od plimnih sila planeta.
