riječ, intuitivno određen pojam kojim se u svakodnevnom jeziku označavaju osnovne jezične jedinice za koje su se u lingvistici pokušavale predložiti vrlo različite i proturječne definicije. Obično se definira kao skup glasova (izraz) koji ima svoje značenje (sadržaj). Ta je definicija neprecizna jer obuhvaća i morfem i skupinu riječi. Osim toga, riječ je teško odrediti i zato što ima barem četiri različita osnovna značenja: (1) ortografska riječ, tj. niz slova koja su u pismu u skladu s pravopisnim pravilima omeđena bjelinama sa strane, a bez bjelina u sredini (npr. ù blato dvije su ortografske riječi), (2) fonološka riječ, tj. izgovorna jedinica koja je u skladu s pravogovornom normom omeđena dvjema stankama i ima jedan naglasak (ù blato jedna je fonološka riječ), (3) leksička riječ ili leksem, tj. rječnička jedinica ili element koji u rječniku ima samostalnu natuknicu (blato, u dvije su leksičke riječi) i (4) morfosintaktička riječ, tj. oblik koji leksem može imati (različite su riječi svi oblici leksema BLATO – blato, blata, blatu, blatom). S gledišta opće lingvistike riječ se može definirati kao skup uzastopnih fonema koji dolazi između dviju virtualnih pauza. Naziv leksem uveden je kao zamjena za nejasan naziv riječ (ali su time nejasnoće samo uvećane jer se kod nekih autora leksem odnosi samo na punoznačne riječi, kod drugih na sve riječi koje bi bile natuknice u rječniku, a kod trećih na leksičke morfeme). Leksem je riječ uzeta u ukupnosti svojih oblika i značenja, a u stručnoj se literaturi obično piše velikim slovima. Za sva navedena značenja zajedničko je da je riječ temeljna jezična jedinica koja je samostalna, cjelovita i stabilna (dijelovi riječi ne mogu se premetati), ali se može pomicati u rečenici. – U hrv. jeziku u tradicionalnoj gramatici postoji deset vrsta riječi. One se dijele na promjenljive (imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, neki brojevi i neki prilozi) i nepromjenljive (neki brojevi, neki prilozi, veznici, čestice, prijedlozi, usklici). Promjenljive se riječi mogu sklanjati, sprezati i/ili stupnjevati. S obzirom na to imaju li leksičko i gramatičko ili samo gramatičko značenje riječi se tradicionalno dijele na punoznačne (imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, prilozi, brojevi) i nepunoznačne (veznici, prijedlozi, čestice, usklici). Ta je podjela prilično nejasna jer bi prema njoj npr. riječi on (zamjenica) ili vrlo (prilog) bile punoznačnije od riječi ispod ili iznad (prijedlozi). Među riječima mogu postojati različiti odnosi: hiperonimija/hiponimija (životinja – pas, mačka), antonimija (lijep – ružan), sinonimija (lijep – krasan), meronimija (glava – oko), paronimija (milijunti – milijunski), homonimija (jarčić – mali jarak i jarčić – mali jarac). Riječ može imati jedno ili više značenja. Riječi koje imaju više značenja nazivaju se polisemičnim riječima (npr. srce: 1. organ, 2. središte, 3. draga osoba itd.). Proučavanjem riječi bavi se leksikologija.
