ribarstvo, morsko

ribarstvo, morsko, grana poljoprivrede koja se bavi ribolovom i uzgojem morskih riba. Ribolov obuhvaća niz različitih djelatnosti, sredstva i tehniku koja se primjenjuje u lovu morskih riba, mekušaca, rakova, morskih sisavaca i u skupljanju morskoga bilja te mnogobrojne načine iskorištavanja lovine i njezine preradbe u prehrambene i industrijske svrhe. Sve do snažnijeg usmjeravanja na uzgoj (marikultura), morsko ribarstvo uglavnom je bilo unaprjeđivano novim metodama otkrivanja prirodnih naselja morskih organizama te usavršavanjem alatâ i tehnikâ za njihov ulov, odn. sabiranje. Prevladavajući način pribavljanja »plodova mora« zapravo je istovjetan skupljanju plodova prirode na kopnu kojima se čovjek prehranjivao u prvobitnoj zajednici. Fan Lijeva rasprava o ribogojstvu, nastala u Kini 473. pr. Kr., svjedoči o čovjekovu tisućljetnom nastojanju da, usporedno s razvojem alatâ i tehnikâ ulova, poveća proizvodnju ribe akvakulturnim uzgojem. Uzgoj ribe i drugih vodenih organizama odgovara organiziranoj poljoprivrednoj i stočarskoj proizvodnji. Statistički podatci pokazuju da je ulov hrane iz mora i slatkih voda u svijetu na istoj razini više od 20 god., s vrlo malim izgledima da se ubuduće znatnije poboljša. Prekomjerni ulov mogao bi ugroziti i trenutačno dostignutu razinu, što upućuje na potrebu prelaska na održivi rast, kontroliranom proizvodnjom vodenih organizama.

Povijesni razvoj svjetskoga ribolova

Mnogobrojni nalazi ostataka harpuna, različitih udica od kosti, drva i školjkaša, te urezani likovi riba potvrđuju da su ljudi lovili ribu već u mlađem paleolitiku. Daljnji dokazi o čovjekovu bavljenju ribolovom ostatci su čamaca, mreža, vrša i ostiju iz mezolitika. Neolitički nalazi na sjeveru Europe svjedoče o razvijenom lovu na bakalare. U razdoblju metalnih kultura ribolov je poprimio oblike od kojih su se mnogi održali do danas. U pisanim dokumentima ribolov se spominje u egipatskim, Herodotovim i napose biblijskim zapisima. Feničani su bili poznati po veoma kvalitetnim ribarskim alatima, os. mrežama. Oni su, kao i antički Grci, usavršili tehniku ribolova. Grci su stoljećima pr. Kr. bili učitelji u ribarskim vještinama svim mediteranskim narodima. Smatra se da je tunolov utjecao na razvoj feničkih i grčkih kolonija, Kartage, Sidona i Sirakuze. Grčki i italski tekstovi opisuju lov riba pod svjetlom. U doba Rimskoga Carstva ribarstvo i trgovanje ribom doživjeli su velik procvat. Propašću Zapadnoga Rimskoga Carstva ribolov u Sredozemlju počeo je slabjeti, a snažnije se razvijao uz sjevernoeuropske obale. U srednjem su se vijeku ribarstvo, preradba i korištenje ribe u prehrani naglo razvijali. Zbog nedostatka toplokrvnih životinja nastala je velika potražnja za prerađenom haringom. U XVI. st. najviše su ju lovili Nizozemci, a poslije i Britanci. Ona se solila u bačvama, stavljala u rasol, sušila, a poslije i dimila. Ribljim prerađevinama hranile su se mnoge vojske. Lov bakalara razvio se u IX. st. na obalama Norveške, Lofota i Vestfjorda. Od XV. st. bakalar se lovio i oko Islanda, a potkraj toga stoljeća J. Cabot otkrio je lovišta na šelfu između Newfoundlanda i Nove Scotije. Bakalar se konzervirao soljenjem u bačvama.

Lov kitova započeo je u IX. st. na obalama Norveške. Od XII. st. kitove love i Baski u Biskajskom zaljevu, a Britanci od XVI. st. oko Grenlanda i Spitzberga te prema Newfoundlandu. U XVII. st. Nizozemska je s 200 brodova kitolovaca gospodarila svim lovištima od Grenlanda do Nove Zemlje. Sred. XIX. st. SAD je opremio 700 brodova kitolovaca, a poč. XX. st. otkrivena su bogata lovišta kitova uz Antarktiku.

Povijesni razvoj ribarstva u Hrvata

Hrvatsko se ribarstvo spominje prvi put 995. u darovnici u kojoj je zadarsko plemstvo, u vrijeme priora Madija (986–999), darovalo benediktinskomu samostanu sv. Krševana u Zadru ribarske pošte kraj otoka Molata i u zaljevu Telašćici na Dugom otoku. U doba vladavine hrvatskih narodnih vladara cvjetalo je ribarstvo u Hrvata. Iz toga doba potječu pravila o međusobnim odnosima u ribolovu i razdiobi lovine koje je donijela skupina udruženih ribara s hrvatskim imenima.

Nakon propasti hrvatskoga kraljevstva, dolaskom Arpadovića (1102), hrvatsko je ribarstvo u iduća tri stoljeća gotovo zamrlo. Uzrok tomu bio je s jedne strane kontinentalni mentalitet vlastodržaca, koji nikada nisu shvatili značenje mora i njegovih bogatstava za život ljudi na obali i otocima, a s druge strane politika nezamjeranja kontinentalne sile Veneciji, čija je flota u to doba gospodarila Jadranom. Ribarska tragedija Hrvata na Jadranu započela je nakon 1409. prodajom Dalmacije Veneciji. Otrgnuti od svojega prirodnog zaleđa, dalmatinski su gradovi nazadovali, a Hrvatska gubila svoja obilježja pomor. države i gospodarski nazadovala.

Ni prvo (1797–1805) ni drugo (1815–1918) austrijsko upravljanje Dalmacijom nije poboljšalo prilike u hrvatskom ribarstvu. Uglavnom je sprječavalo organizaciju ribarstva, kao i regulaciju ribolova, proglašavajući more slobodnim za sve i svakoga, što je koristilo talijanskim ribarima, a štetilo hrvatskim interesima. Francuska vladavina u Dalmaciji (1805–13) bila je prekratka da bi započete reforme u ribarstvu polučile uspjeh. Za prve i druge Jugoslavije od 1918. do 1990. stanje se nije znatnije promijenilo, te je nastavljeno ustupanje hrvatskoga ribolovnog mora Italiji, što je potvrđeno talijansko-jugoslavenskom konvencijom (1948) koja je koristila talijanskim ribarima, a štetila hrvatskim ribarskim i gospodarskim probitcima.

Uporaba svjetla u lovu na malu plavu ribu, uz uporabu mreže potegače u Jadranu, spominje se u statutu Dubrovnika iz 1272. Lov srdela na istočnoj obali Jadrana snažno se razvio u XVI. st. primjenom mreža potegača pod svjetlom te mrežama stajaćicama, srdelarama. I ribari sa šibenskih otoka lovili su poč. XVI. st. srdele i izvozili ih usoljene na zapadnu obalu Jadrana. Na početku XVII. st. razvio se oko otoka Cresa i Lošinja velik industrijski lov srdela. Najvažnije mjesto u istarskom ribolovu imaju Rovinjani, čija se ribarska privreda jako razvila u XVIII. st., čime je stvorena glavna materijalna osnova napretka rovinjskoga stanovništva. Najstariji zapisi (1331) o jadranskome tunolovu potječu iz Pule. Korištenje tunolovki u Hrvatskom primorju posebno se intenziviralo od sred. XV. st. Više stajaćih tunolovki u Bakarskom zaljevu, Vinodolskom kanalu i na otoku Krku bilo je u vlasništvu Zrinskih i Frankapana, a pokretne tunolovke postojale su u šibenskoj luci i Stonskom kanalu.

Značajni su mnogobrojni inovativni doprinosi hrvatskih ribara i uzgajivača ribe ribarskoj praksi u svijetu. Izumi poput Puretićeva mehaničkoga koloturnika (→ puretić, mario) unijeli su revoluciju u tunolov i općenito ulov plave ribe u svijetu. U novije doba Hrvatska se prepoznaje kao jedan od začetnika u marikulturi, napose u kontroliranome kaveznom uzgoju lubina i komarče te novim uzgojnim rješenjima u uzgoju nedoraslih tuna u kavezima.

Globalni trendovi u ribarstvu

Ribe i njima slični organizmi imaju značajan udjel u prehrani svjetskoga pučanstva, osiguravajući 16% životinjskih bjelančevina. Usporedno s porastom ljudske populacije, svjetska se proizvodnja u ribarstvu stalno povećava, ponajprije zahvaljujući uzgoju.

Sr. godišnja potrošnja ribe u svijetu povećala se s 9,4 kg 1963. na 16,2 kg po stanovniku 2006. Od 1993. do 2003. proizvodnja u akvakulturi udvostručena je, te je dostigla procijenjenu količinu od 54 mil. t u 2005. Taj se rast pripisuje isključivo proizvodnji u kontroliranim uvjetima. Ulov u moru zaostaje od 1980-ih na razini od 85 mil. t, i to unatoč unaprijeđenoj ribolovnoj tehnici i metodama ribolova.

Prema podatcima FAO-a, 15% živih zaliha svih vrsta riba u svjetskim morima već je prelovljeno i ubuduće se može očekivati daljnje smanjenje njihova ulova. Značajnije povećanje ulova može se očekivati samo kod 25% gospodarski važnih vrsta, ugl. pelagičke plave ribe. Znakovito je da se 25% ulova ribe prerađuje u riblje brašno. Zbog smanjenja ulova i rastuće potražnje za ribom i ribljim proizvodima, u izravnoj se potrošnji očekuje sve veći udio proizvoda mora iz uzgoja. U morskom ulovu, znatne su razlike među regijama. Dok se ulov povećava u tropskim područjima Indijskog i dijela Tihog oceana, zamjetno se smanjuje u sjevernom i južnom dijelu Tihog oceana i Atlantika. Procjene FAO-a o potrebama za morskom ribom i drugim proizvodima mora 1995. iznosile su 95 milijuna tona, a procjenjuje se da će se 2030. one povećati na 150 do 160 milijuna tona, što bi značilo godišnju potrošnju od 20 kg po stanovniku. To povećanje povezuje se s rastućom ljudskom populacijom i ekonomskim rastom praćenim unaprjeđenjem životnoga standarda i sve većom potražnjom zdrave hrane. Hrana s visoko nezasićenim masnim kiselinama (→ masne kiseline) kakva je riba, osobito plava, može znatno smanjiti opasnost od nastanka bolesti srca i krvnih žila, pa se povećanje potrošnje ribe, s poželjnim sastavom masnih kiselina, očekuje u svjetskim razmjerima. Riba i ribama slični proizvodi nadasve su zdrava i kvalitetna hrana, i izvor su egzistencije dijela pučanstva zaposlenog u ribolovu, preradbi, prometu, uslugama i sl.

Potrošnja ribe u svijetu

Prehrana ribom pokazuje izražene razlike među kontinentima, regijama i nacijama, a ovisi i o stupnju gospodarske razvijenosti. Godišnja potrošnja po stanovniku u svijetu kreće se od 1 kg do 100 kg. Potrošnja u obalnim područjima veća je u odnosu na kontinentalna područja. Na potrošnju ribe utječu: dostupnost, cijena, prihodi stanovništva, tradicija, demografska i životna kretanja. Europski i sjevernoamerički potrošači više jedu pelagičku ribu, dok su morski glavonošci omiljeni u sredozemnim i azijskim zemljama. Od ukupno 100 milijuna tona dostupnih za potrošnju u svijetu, svega se 6,3 milijuna tona potroši u Africi (7,8 kg po stanovniku) dok se dvije trećine potroši u Aziji (14,1 kg po stanovniku), a Kina s potrošnjom od 32,3 milijuna tona (25,6 kg po stanovniku) troši onoliko ribe koliko sve ostale azijske zemlje zajedno. Potrošnja po stanovniku u Sjevernoj je Americi 21,6 kg, u Oceaniji 2 kg, a u Europi 19,8 kg. Znatno je niža potrošnja ribe u Srednjoj Americi i Karibima (9,3 kg) te Južnoj Americi (8,7 kg).

U 2003. prosječna svjetska potrošnja ribe, rakova i školjkaša bila je 16,3 kg po stanovniku, što je 21% više u odnosu na 1992 (13,1 kg). Taj rast u mnogome se pripisuje Kini jer je njezin udio u svjetskoj potrošnji povećan sa 16% u 1992. na 33% u 2003. Od 16,3 kg svjetske potrošnje morskih organizama po stanovniku čak 74% odnosi se na ribu. Udio pridnene ribe u svjetskoj potrošnji iznosi 2,9 kg, a pučinske 3 kg po stanovniku. Udio je ostalih morskih organizama 25% ili 4 kg; od toga su 1,5 kg rakovi, 2 kg školjkaši i 0,5 kg glavonošci.

Procjenjuje se da u razvijenim zemljama riba dnevno osigurava do približno 754 kJ (180 kcal) po stanovniku, a u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju od 84 kJ do 126 kJ (20 do 30 kcal) dnevno. Udio ribljih proteina u ukupnoj je proteinskoj potrošnji u svijetu 14,9%. Oni osiguravaju više od 50% hranidbenih potreba u otočnim državama u razvoju te u Bangladešu, Kambodži, Kongu, Gani, Ekvatorskoj Gvineji, Indoneziji, Japanu, Sijera Leoneu i Šri Lanki. Prosječna potrošnja ribe i ribama sličnih proizvoda u nerazvijenim zemljama (8,5 kg po stanovniku) iznosi svega trećinu one u razvijenim zemljama (28,6 kg po stanovniku).

Promet ribom

U 2003. ukupni svjetski promet ribom u izvozu i uvozu dosegnuo je vrijednost 60 mlrd. USD, a približna količina bila je 50 milijuna tona. Kina je najveći svjetski izvoznik ribe i ribljih prerađevina, a njihova je izvozna vrijednost 4,5 mlrd. USD. Povećanje kineskoga izvoza od 1990. s godišnjom stopom od 11% posljedica je razvoja kineske prerađivačke industrije kao i konkurentnosti troškova rada i proizvodnih troškova na svjetskom tržištu. Istodobno, Kina je osmi najveći uvoznik ribe i ribljih proizvoda vrijednost kojih je 2,3 mlrd. USD. Na drugom je mjestu Tajland s izvozom vrijednim 3,7 mlrd. USD, a na trećem Norveška s 3,6 mlrd. USD. Slijede SAD (3,3 mlrd.), Kanada (3,0 mlrd.) i Danska s 2,9 mlrd. USD. Industrijski razvijene zemlje uvoze 82% ukupne ribe i ribljih prerađevina. Najveći je svjetski uvoznik Japan, koji uvozi 13,6 mlrd. USD vrijedne proizvode ribarstva, sudjelujući tako s 22% u ukupnoj vrijednosti svjetskog uvoza. Slijedi SAD s 10 mlrd. USD, a od zemalja EU najveći su uvoznici Španjolska (3,9 mlrd.), Francuska (3,2 mlrd.), Italija (2,9 mlrd.), Njemačka (2,4 mlrd.) i Velika Britanija (2,3 mlrd. USD). Zemlje u razvoju izvoze četvrtinu svoje proizvodnje. Premda je naglašena razmjena ribe i ribljih proizvoda među razvijenim zemljama, promet je ponajviše usmjeren od manje razvijenih prema razvijenijim zemljama. Oko 74% uvoza koncentrirano je u trima područjima: EU, Japan i SAD.

S obzirom na to da je riba lako pokvarljiva, više od 90% međunarodne razmjene u ribarstvu u ribljim je prerađevinama. Međutim, zahvaljujući tehnološkom napretku (posebno prilagođeni spremnici i kontejneri, aeracija i oksigenacija) povećava se promet svježe i žive ribe na svjetskom tržištu, posebno u azijskim zemljama.

Za mnoge zemlje u razvoju promet ribe i ribljih proizvoda značajan je izvor devizne zarade, a uz to omogućuje zapošljavanje i rješavanje niza socijalno-ekonomskih pitanja. Mnoge razvijene zemlje ulažu u preradbene pogone u nerazvijenim zemljama i zemljama u razvoju, gdje su troškovi proizvodnje niži. Bez takvih bi ulaganja nerazvijene zemlje teško postigle higijensko-sanitarne i druge tržišne standarde, poput mjera zaštite zdravlja potrošača, zajamčenoga praćenja ribljega proizvoda, od ulova ribe do krajnjega potrošača i dr. Povećanju međunarodne razmjene i unaprjeđenju standarda znatno pridonosi Svjetska trgovinska organizacija (WTO); njezina je članica od 2001. i Kina, a pregovore su započeli Rusija i Vijetnam. Japan je vodeće svjetsko tržište za tunu i proizvode slične tunama. Tov i uzgoj nedoraslih tuna znatno utječu na sashimi tržište, koje je jako snizilo cijene. Potrošnja konzervirane tunjevine povećava se u zemljama EU, dok se istodobno u SAD-u njezino tržište smanjuje. Snažno povećanje ulova i u novije doba tova, odn. poluuzgoja tuna, prouzročilo je pad cijena, ali i ugroženost prirodnih živih zaliha, posebno sjevernoatlantske plavoperajne tune (Thunnus thynnus). Tradicionalna su lovišta na zapadnom Atlantiku opustošena te je u tijeku 20-godišnji program obnove prirodnih zaliha s dopustivim ulovom od samo 2100 t godišnje. Raste zabrinutost za opstanak istočnoatlantske i mediteranske tune, dopustivi izlov koje je (od 32 000 t) posljednjih godina gotovo udvostručen nelegalnim, nereguliranim i neregistriranim ribolovom. Od 2006. Međunarodno povjerenstvo za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT, skr. od engl. International Commission for the Conservation of Atlantic Tunas) uspostavilo je program obnove prirodnih zaliha, koji treba ostvariti, uz niz tehničkih mjera, ponajprije postupnim smanjivanjem ulovnih kvota i povećanjem dopuštene minimalne lovne mase s 10 na 30 kg.

Biološki i ekološki principi u ribarskoj znanosti i praksi

Živa bogatstva mogu se povećavati po biomasi i brojnosti do razine određene biološkim i okolišnim ograničenjima. Reproduktivni rast ribljih zajednica zahtijeva odgovarajuću brojnost spolno zrelih jedinki i povoljne ekološke uvjete za razvoj ranih razvojnih stadija, pa su stoga oscilacije u biološkim bogatstvima u mnogome uzrokovane promjenljivim ekološkim čimbenicima odsudnima za obnavljanje. U uvjetima bez eksploatacije, riblja će se biomasa povećavati do prosječne maksimalne razine, ograničene kapacitetom danog ekosustava, koji je podložan promjenama zbog promjenljivih uvjeta okoliša, ali i zbog ljudskoga djelovanja kao što su onečišćenje, promjene u riječnim tokovima, destruktivni ribolovni alati i sl. Pozitivan utjecaj na kapacitet staništa zasigurno imaju unaprjeđenje kvalitete akvatorija, nadzor grabežljivaca i izgradnja umjetnih brakova. Razuman i odgovoran ribolov podrazumijeva usklađen odnos između maksimalno dopustivog ulova i prirodnoga povećanja živih zaliha. To ne znači da npr. godišnji ulov ne smije nikada premašiti godišnji prirast. Međutim, izlov ne smije prijeći maksimalno dopustivu razinu jer bi troškovi lova premašili korist ostvarenu ribolovom. Nesmotrene državne intervencije (različite potpore) kojima se potiče nerazuman ribolov vode u prelov tržišno važnih vrsta, a mogu uzrokovati biološki i ekonomski kolaps. Radi izbjegavanja prelova ribljih zajednica kao cjeline, posebno je važno obratiti pozornost na očuvanje sastava zajednica tako da odnos grabežljivca i plijena ne bude jako narušen. Jednako tako, višegodišnji izlov pojedinih dijelova populacija (npr. kontinuirani izlov većih jedinki) može uzrokovati smanjenje učestalosti pojedinih genetskih svojstava.

Poseban je problem strategija tzv. održivoga ribolova u morima koja obiluju mnogim gospodarski značajnim vrstama. Gotovo je sigurno da će izlov jedne vrste utjecati na druge, bilo slučajnim ulovom neciljanih vrsta (prilov), ili poremećenim odnosom plijena i grabežljivca u složenom prehrambenom lancu. Mijenjanje zastupljenosti bilo populacija grabežljivaca bilo plijena promijenit će odnose neciljanih vrsta, ali i narušiti biološku raznolikost u cjelini. Zato se pri upravljanju ribolovom u kojem je zastupljen velik broj vrsta (engl. multi-species fishing) ne može, niti smije računati na ulov maksimalno dopustivoga prinosa svake vrste, jer to sigurno vodi prevelikom iskorištenju pojedinih vrsta i smanjenju bioraznolikosti u cjelini.

Tehničke mjere regulacije ribolova

Reguliranje ribolovnih aktivnosti najčešća je mjera očuvanja ribljih zaliha. Postupnim smanjenjem ribolova, smanjenjem dopustivog ukupnog ulova, nastoji se ostvariti biološki učinak, a da se pritom bitno ne naruše socijalni i gospodarski uvjeti ribara.

Selektivnost ribolovnih alata

Selektivnost ribolovnih alata znači njihovo prilagođivanje ulovu određene kategorije riba. Ona osim oblikovanja uključuje minimalnu veličinu oka mreže, dimenzije otvora povlačne mreže ili lovke radi nadzora ribolovne smrtnosti vrste koju se namjerava loviti (ciljane vrste), odn. smanjenja neželjena prilova. Iskustva su pokazala da ograničenja ribolova propisivanjem ribolovnih alata nisu dovoljna za uspostavu dugoročno održivoga ribolova. Ustrajanje na učestalom poboljšanju selektivnosti ribolovnih alata u primjeni zahtijeva velike financijske izdatke, a posljedica može biti nastojanje da se ulovi što više kako bi se povratilo ulaganje. Regulacija ribolova propisivanjem svojstava ribolovnih alata usmjerena je na specifičnu ciljanu vrstu u odrasloj fazi, ali se ipak love nedorasle jedinke većih vrsta. Korištenje dodatnih naprava, koje će povećati selektivnost i usmjerenost alata na ciljane vrste, poželjno je kako bi se smanjio udio neciljanih i nerijetko ugroženih vrsta u ulovu. Sezonska obustava ribolova (tzv. biološki predah) blaga je i često korištena tehnička mjera omogućavanja obnove i zaštite ugroženih živih zaliha. Sama po sebi neučinkovita je ako ukupno smanjenje lova u preostalom dijelu godine nije uređeno i nadzirano. Stalna obustava ribolova (moratorij) koristi se samo u iznimnim slučajevima, kada je na pomolu nestanak živih zaliha pojedinih populacija. Takva mjera primjenjuje se kod selektivnoga pučinskog ribolova na haringu u sjevernom dijelu Atlantika i Tihog oceana. Ona bi bila teško provediva kod pridnenoga ribolova zbog različitih ribarskih interesnih skupina i velikog broja pridnenih vrsta. Prostorna zabrana ribolova može biti povremena ili sezonska, najčešće radi zaštite mrjestilišta i rastilišta gospodarski važnih vrsta riba i drugih organizama. Ta mjera može se primijeniti i pri zaštiti posebnih staništa, i sigurno pozitivno utječe na obnovu prelovljenih populacija u susjednom okolišu. Zaštićena morska područja znatno pridonose obnovi i zaštiti stacionarnih vrsta, kao i zaštiti kritičnih stadija vrsta koje se sele.

Prostorna i vremenska ograničenja, u zaštiti živih zaliha, mogu znatno smanjiti ili ukloniti suprotnosti između različitih oblika ribolova ili između korisnika različitih ribolovnih alata. Smještanjem individualnih ribara i/ili njihovih interesnih skupina u odgovarajući prostor i vrijeme, suprotnosti se mogu još više povećavati, posebno ako se pojedini korisnici osjete zakinutima u svojim pravima u odnosu na druge.

Minimalna veličina i zaštita reproduktivnih jedinki

Minimalna veličina i zaštita reproduktivnih jedinki smanjenje je ulova najosjetljivijih stadija koji zahtijevaju posebnu zaštitu. Ako mjera minimalno dopustive veličine za izlov zahtijeva vraćanje ulovljenih jedinki u vodu, prije toga je potrebno utvrditi mogu li one preživjeti kako bi se ocijenila učinkovitost i smislenost predložene mjere.

Ribolovna područja i ribolov po kontinentima

Pod utjecajem okolišnih čimbenika važnih za produktivnost mora, morska je lovina raznoliko razdijeljena u morima svijeta. Najvrjednija lovišta nalaze se na Sjevernoj polutki uz obale kontinenata i oceanske prudove. U Atlantskom oceanu, na glavna ribolovna područja na Newfoundlandskoj gredi i oko Grenlanda utječu Labradorska i Sjeverna atlantska struja. Na lovišta oko Islanda, Velike Britanije i Lofotskih otoka utječe Golfska struja koja donosi organizme suptropskih i tropskih mora. U Gvinejskom zaljevu, hladna Kanarska struja utječe na visoku produktivnost lovišta. Područje od ušća Amazone do rta Horna oplakuju hladna Falklandska i topla Brazilska struja. Od ušća Konga do Rta dobre nade koncentraciju riba uzrokuju hladna Benguelska i topla Agulhaška struja.

U Indijskom oceanu glavna ribolovna područja nalaze se na južnim obalama Arabije i uz obale Indije. Somalska morska struja donosi k obalama hladnu morsku vodu iz dubina oceana, a Malabarskom strujom, nastalom utjecajem jugozap. monsuna, usmjeravaju se pučinske ribe prema kontinentalnomu šelfu.

U Tihom oceanu, glavna ribolovna područja i ujedno najbolja svjetska lovišta nalaze se oko Japana, Sahalina, Kamčatke i Ohotskoga mora. Ondje topla struja Kuro-shio i hladna struja Oya-shio podižu i miješaju dubinsku vodu, što stvara obilje riblje hrane. Ribolovu u Beringovu moru i oko Aljaske pogoduje miješanje toploga, slanog mora s hladnim morem manje slanosti iz Arktika. Lovišta uz obale Srednje Amerike nalaze se pod utjecajem hladne Kalifornijske struje i toplih ekvatorijalnih voda. Golema jata pučinskih riba uz obale Čilea i Perua zadržava hladna Humboldtova struja.

Svjetski ulov deset glavnih vrsta morskih riba u 2004 (u mil. t)

Vrsta	Ulov
peruanski inćun (Engraulis ringens)	10,7
aljaska kolja – polok (Theragra chalcogramma)	2,7
južna tuna (Katsuwonus pelamis)	2,1
atlantska haringa (Clupea harengus)	2,0
japanska skuša (Scomber japonicus)	2,0
japanski inćun (Thunnus albacares)	1,8
čileanski šnjur (Trachurus murphyi)	1,8
tuna‑albakor (Thunnus albacares)	1,4
europska srdela (Sardina pilchardus)	1,1
atlantski bakalar (Gadus morhua)	0,9

Antarktičke vode struje oko cijele Antarktike i uzdižu dubinsku vodu s hranjivim tvarima potrebnima bujanju planktona. God. 1976. započeo je u tim vodama lov planktonskih račića svjetlara (Euphasiacea, engl. krill). Sredozemno more s biološkoga je gledišta prilično siromašno. U zapadnom bazenu ima više vrsta nego u istočnom. Crno more obiluje pučinskim ribama. Jadran svoju primarnu produktivnost, uz donose s kopna, u mnogome duguje cikličkomu prodoru ulaznih voda iz dubina Sredozemnoga mora.

Cijela zapadna, jugozapadna i jugoistočna obala Afrike ima visoku biološku produktivnost vrlo važnu za ribolov. Glavne su vrste europska i južnoafrička srdela, sardinela, kapski šnjur, kapski oslić, tunidi i skuše. Glavne su ribarske zemlje Južnoafrička Republika, Namibija, Gana, Senegal i Maroko.

Morski ulov po kontinentima (u mil. t)

Kontinent/godina	2000.	2001.	2002.	2003.	2004.
Afrika	4,6	5,0	4,8	4,9	5,0
Sjeverna Amerika	7,6	8,0	8,0	8,0	8,0
Južna Amerika	17,6	14,5	15,6	12,3	17,1
Azija	40,0	40,0	40,0	41,0	41,0
Europa	15,7	15,6	14,9	14,2	13,6
Oceanija	1,1	1,1	1,2	1,2	1,3
Ostalo	0,2	0,2	0,3	0,3	0,2

Sjeverni dio zapadne i istočne obale Sjeverne i Srednje Amerike s hladnim morem produktivniji je u ribolovu od južnijega, toplijeg dijela. Na sjeveroistoku su najbolja ribolovna područja oko Labradora, Newfoundlanda i Nove Scotije, a u sjeverozapadnoj subarktičkoj regiji oko Aljaske i Beringovo more. Glavne su vrste sjevernoameričke lovine bakalar, aljaska kolja i atlantska haringa. U lovinama Srednje Amerike prevladavaju menhaden (Brevoortia tyrannus), inćun i kozice. Lovišta tuna udaljena su od obale. Glavne ribarske flote imaju: EU, SAD, Kanada, Meksiko, Panama i Kuba. Sjeveroistočna i jugozapadna obala Južne Amerike u pojasu plitkoga kontinentalnog šelfa na razgranatim ušćima velikih rijeka pružaju povoljne prilike za ribolov. Glavne su vrste lovine peruanski inćun, čileanska srdela, patagonijski oslić, čileanski šnjur i kozice.

Ulov u glavnim ribolovnim morima (u mil. t)

Ribolovne zone/godina	2000.	2001.	2002.	2003.	2004.
ATLANTSKI OCEAN
sjeverni	13,1	13,4	13,3	12,6	12,3
središnji	7,0	7,3	6,8	6,6	6,6
južni	4,1	4,0	3,9	3,8	3,6
INDIJSKI OCEAN	9,1	8,9	9,5	9,7	9,8
TIHI OCEAN
sjeverni	25,7	25,3	24,1	24,9	24,6
središnji	11,4	12,0	12,5	12,6	12,7
južni	16,5	13,4	14,5	11,2	16,2

Sjeveroistočni dijelovi obala Azije najbogatija su svjetska lovišta riba, osobito oko Japana, Sahalina i Kamčatke. Najviše se love aljaska kolja, japanske srdele, lososi, plosnatice, skuše, tune, kozice, a od školjkaša sakupljaju kamenice. U Indijskom oceanu najviše se love indijske srdele, orijentalne tune, indijske skuše, kozice, glavonošci i dagnje. Glavne su ribarske zemlje Japan, Kina, Južna Koreja, Tajland, Indija, Indonezija i Filipini.

Europski ribolov temelji se na velikom prirodnom bogatstvu Norveškoga, Sjevernog i Baltičkoga mora u kojima se najviše love atlantski bakalar, kapelan (Mallotus villosus), haringa, ugotica, oslić, iverak, papalina, europska srdela i europski inćun. Od školjaka uzgajaju se kamenice i dagnje. Glavne su ribarske zemlje Norveška, Danska, Španjolska, Island, Velika Britanija, Francuska i Poljska. Po ulovu, jedino je Norveška s 2,7 milijuna tona među deset najuspješnijih nacija svijeta.

Svjetski ulov morskih i slatkovodnih vrsta riba i drugih morskih organizama (u mil. t)

Vrsta/godina	2000.	2001.	2002.	2003.	2004.
morske ribe	71,8	69,7	70,2	67,3	71,5
slatkovodne ribe	0,03	0,03	0,03	0,02	0,02
dijadromne ribe selice*	1,1	1,2	1,1	1,3	1,2
rakovi	5,9	5,8	5,7	5,6	5,7
glavonošci i školjkaši	7,3	7,0	6,8	6,8	6,9
ostali morski organizmi	0,7	0,5	0,5	0,5	0,4
Ukupno	86,8	84,2	84,5	81,5	85,8

*Dijadromne ribe selice obuhvaćaju dvije grupe: anadromne, koje život provode u moru, a mrijeste se u slatkoj vodi (lososi, jesetre), i katadromne (jegulje), koje život provode obratno od anadromnih.

Uz mnoštvo tropskih riba Oceanije glavne su gospodarske vrste bakalari, šnjuri, komarče, tunidi, jastozi i kozice te kitovi. Značajan je i uzgoj kamenica i puževa (Haliotis sp.). Skupljaju se i školjke bisernice i morske alge. Glavne su ribarske zemlje Australija, Novi Zeland, Nova Gvineja i Salamunski otoci.

U zemljama bivšega SSSR-a najveće količine ribe love se mrežama plivaricama i koćama. Mnogo se love i antarktički račići (krill) te kitovi. Glavne su ribarske luke Murmansk, Arhangeljsk i Pečenga.

Ribolovna područja na istočnoj obali Jadrana dijele se na područja kanala, zaljeva i otoka do vanjske rubne crte (unutrašnje ribolovno more), područje šelfa (teritorijalno more) i područje otvorenoga mora (Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, skr. ZERP, proglašen 2003. temeljem Konvencije o pravu mora iz 1982).

U sjevernom dijelu Jadrana do crte koja spaja Anconu s otokom Premudom, veće su dubine oko 60 m. Zbog tekućica koje u more donose obilje org. detritusa taj je dio Jadrana najbogatiji ribom i u njemu se ulovi oko 60% ukupne lovine. Sr. Jadran od južnoga dijeli podmorski, Palagruški prag (crta rt Gargano–Palagruža–Lastovo). Kretanje ogranka morske struje koja kroz Otrantska vrata ulazi u Jadran prema zapadu zahvaća Palagruški prag i donosi vodu dubokoga mora, bogatu hranjivim solima. Taj dio Jadrana, s dubinama oko 200 m, daje oko 30% ukupne lovine. Južni dio Jadrana prostire se od Palagruškoga praga prema Otrantskim vratima. Jugoistočno od tog praga dno se spušta u Južnojadransku kotlinu, duboku do 1400 m. Na taj dio Jadrana otpada oko 10% ukupne lovine.

Ribolov, ribolovni alati i ribolovna sredstva

Tradicionalni obalni ribolov obavlja se mnogobrojnim ribolovnim alatima kao što su mreže, lovke i niz udičarskih alata. Za izravan lov upotrebljavaju se nož, koplje, osti, harpun, podvodna puška, različita kliješta i grablje. Od klopki su najpoznatije vrše, s mekom ili bez nje. Klopke su i različite ograde u kojima se za lov iskorištava morska plima i oseka te klopke kojima se love ribe za sezonskih kretanja. Udice su najrašireniji i najviše upotrebljavan pribor. Privezane na uzice i opremljene mekom za lov riba uz obalu rabe se kao: odmetac, panula ili povraz na prutu u športskom ribolovu, ali i u tunolovu sa živom mekom i električnim povrazima. Parangal se sastoji od duge uzice na kojoj su u određenim razmacima kraće uzice i udica s mekom. Najpoznatiji su suvremeni lebdeći parangali za lov tuna. Mreža različitih izvedbi i namjena osnovno je ribolovno sredstvo u priobalnom tradicionalnom ribolovu. (→ mreža, ribarska mreža)

Ribarski brodovi i čamci

Ribarski se brodovi grade od drva, čelika i plastike. Do kraja XIX. st. za ribolov su služili različiti tipovi čamaca, a tek u manjoj mjeri veći brodovi jedrenjaci. Uporaba motornih ribarskih brodova počela je potkraj XIX. st. Mali plivaričar, brod dug od 12 do 24 m, namijenjen je sezonskomu lovu na malu plavu ribu na otvorenome moru. Na krmi je pokretljivo postolje za mrežu plivaricu i plivaričarsko vitlo. Prostrani krmeni prostor potreban je zbog velike mreže i velikih lovina. Veliki plivaričar za lov na tunide dug je od 24 do 62 m; manji se koriste uz obalu, a oceanski imaju skladišta za smrznutu ribu do 1000 t. Tunolovni kliper upotrebljava se u lovu na tune udicama na štapovima i živom mekom. Taj način ribolova omogućuje najveći ulov. Skladišta ribe i bazeni za živu ribu (meku) nalaze se u sredini broda. Na krmenom su dijelu postolja za izviđački helikopter ili hidroavion i uređaji za lov meke s pomoću svjetla. Na pokretljivim postoljima raspoređeni su ribari za vrijeme lova. Parangalski brodovi služe za lov na tune površinskim parangalima. Oni mogu biti samostalni ili brodovi matice koji tegle manje brodove i čamce parangalaše ili ih spuštaju u more sa svoje palube. Koćar je brod za ribolov povlačnim mrežama. Uvođenjem ribarskih brodova najprije na parni, a poslije i na motorni pogon uz primjenu dasaka širilica, koćarenje je postalo važan način ribolova, neovisan o vremenskim prilikama i dubinama mora. Suvremeni koćari imaju velik skladišni prostor s rashladnim uređajima i uređajima za proizvodnju leda. Prema dubinama mora i udaljenosti lovišta grade se mali koćari do 20 m duljine, srednji do 40 m duljine i veliki oceanski koćari tvornice do 112 m duljine. Koćari su rašireni na svim svjetskim morima i u tehničkom su pogledu najsavršeniji ribarski brodovi. Posebni su brodovi koćari za lov rakova i kozica, dugi od 15 do 35 m. Potegačar je brod za ribolov mrežom potegačom koja je nalik koći, dužih krila i bez dasaka širilica. Brodovi su dugi 14 do 20 m i imaju uzdužno vitlo za uvlačenje mrežnih užeta. Brod za ribolov mrežama stajačicama dug je od 18 do 28 m. Stajačice duge do 4000 m spuštaju se u more preko boka dok brod lagano vozi unatrag. Brod za lov na losose povrazima i panulama dug je do 18 m. Ima dva jarbola za koje su pričvršćena po dva pruta koji tegle čeličnu žicu s jednom ili više udica. Brod kitolovac služi za traženje kitova, njihovo ubijanje i tegljenje do matičnoga broda. Kitolovac je dug 35 do 60 m, brzina mu je do 18 čvorova, ima dobra pomorska svojstva i brz je u okretanju (→ kitolov). Brodovi za prijevoz i preradbu ribe samostalni su brodovi tvornice, koji sami love i lovinu potpuno ili djelomično prerađuju na samom brodu ili ju dostavljaju matičnim brodovima tvornicama. Prvu grupu čine najčešće veliki koćari dugi od 72 do 112 m. Koća se izvlači na krmu preko koso postavljene oplate te se lovina spušta na donju palubu na kojoj se prerađuje. U mehaniziranu lančanom procesu lovina prolazi kroz strojeve za pranje, rezanje glava i utroba, skidanje kože, rezanje na filete i pakiranje. Brodovi te vrste raspolažu strojevima za izradbu limenih steriliziranih konzervi, proizvodnju ribljega brašna i ulja. Matični brodovi tvornice koji prihvaćaju lovinu flote ribarskih brodova, uz preradbu ribe, opskrbljuju svoje ribarske brodove hranom, gorivom i materijalima te služe kao medicinsko-rekreacijsko središte za posade ribarskih brodova. Matični brod tvornica ujedno je zapovjedni brod cijele flote, dug je do 180 m, a nosivost mu je 16 000 t. Na njem se smrzava riba ili riblji fileti, soli se riba, izrađuju sterilizirane konzerve i riblje marinade te proizvodi riblje brašno i ulje.

Morsko ribarstvo u Hrvatskoj

Morsko ribarstvo u Hrvatskoj obilježeno je velikim brojem komercijalnih vrsta morskih organizama (više od 150) i iznimno raznolikim ribolovnim alatima (više od 50). Među ribolovnim plovilima koćara je 14%, plivaričara 6%, a prevladavaju višenamjenska plovila udio kojih je 80%. U ulovu prevladava plava riba udio koje je 83%, pridnena tzv. bijela riba zastupljena je s 13%, a ostalih je morskih organizama u ukupnom ulovu 4%.

Broj, snaga porivnoga stroja i bruto tonaža (GT) pojedinih ribarskih plovila u 2005.

Vrsta plovila		Ukupno	Prosjek
koće	broj	518
	snaga (kW)	80 121,6	154,6
	GT	15 072,2	29,1
plivaričari	broj	233
	snaga (kW)	48 042,5	206,2
	GT	12 975,4	55,7
plovila za lov stajaćicama	broj	520
	snaga (kW)	12 882,1	24,8
	GT	1 344,7	2,6
plovila za lov potegačama	broj	16
	snaga (kW)	577,1	36,1
	GT	87,2	5,5
plovila za lov vršama	broj	48
	snaga (kW)	1110,4	23,1
	GT	96,7	2,0
plovila za lov udičarskim alatima	broj	80
	snaga (kW)	3030,8	37,9
	GT	178,2	2,2
višenamjenska plovila	broj	2277
	snaga (kW)	100 171,2	44,0
	GT	11 793,8	5,2
Ukupno	broj	3 692
	snaga (kW)	245 926,0	66,61
	GT	41 548,3	11,2

Ulov morske ribe i drugih morskih organizama (u tonama) prema tipu plovila u 2005.

Vrsta ribe	Koćari	Pelagijske koće	Plivaričari	Ostali	Ukupno
srdela	4	507	13 950	2060	16 521
inćun	17	41	9021	425	9504
papalina	3	5	75	19	102
skuša	10	2	41	5	58
tuna	0	0	1021	0	1021
ostala plava riba	250	250	920	155	1575
oslić	780	2	1	87	870
trlja	850	3	4	54	911
grdobina	111	0	0	15	126
škamp	215	0	0	20	235
lignja	56	1	4	25	86
hobotnica	35	2	0	30	67
sipa	35	1	5	39	80
muzgavci	672	7	2	28	709
ostala riba	1400	19	42	1335	2796
Ukupno	4438	840	25 086	4297	34 661

Teritorijalno more podijeljeno je u 7 ribolovnih zona koje se znatno razlikuju s obzirom na zastupljenost i količinu pojedinih jestivih živih zaliha. Najviše se lovi u zonama A (zapadna obala Istre), E (Kvarner, Kvarnerić i Riječki zaljev) i C (duboki srednji Jadran, sa znatnim dijelom Jabučke kotline). Novim Pravilnikom o granicama ribolovnoga mora utvrđene su još 4 ribolovne zone u ZERP-u: H, I, J i K.

Nacionalna politika nastoji povećati potrošnju ribe po stanovniku; ona se trenutačno procjenjuje na 10 kg godišnje. Njezin su sastavni dio također razvoj i unaprjeđenje tržišnih mehanizama koji bi trebali poboljšati distribuciju ribe i ribljih proizvoda. Poteškoće su u izobrazbi ribara za očuvanje kakvoće ulova i postizanja potrebnih higijensko-prehrambenih standarda. Ribarska su plovila zastarjela, najčešće bez opreme za proizvodnju leda. Zbog slabe sigurnosti plovidbe i neprikladnih uvjeta za život i rad na brodu, autonomnost broda i trajanje boravka na moru znatno su ograničeni za lošijega vremena. Zbog toga je broj ribolovnih dana vrlo malen (prosjek je za koćare tek oko 60) pa je time i ekonomičnost poslovanja smanjena. Kvalitetnija plovila za plavu ribu love na otvorenome moru i ondje provode neusporedivo veći broj dana (do 100 dana u godini). Ključni su čimbenici za povećanje potrošnje ribe u Hrvatskoj bolja dostupnost kvalitetne ribe i njezina prihvatljivija cijena na unutrašnjem tržištu. Radi poboljšanja konkurentnosti ribarstva osnivaju se ribarske zadruge. Dvije ribarske zadruge u Istri, s više od 100 članova svaka, jezgre su za testiranje i prihvaćanje specifičnih potreba nacionalnog ribarstva i njegova usklađivanja sa Zajedničkom ribarskom politikom EU (engl. Common Fisheries Policy).

U Hrvatskoj je povećana opskrbljenost tržišta sitnom plavom ribom, a trenutačni su problemi nedostatak prikladnih iskrcajnih mjesta, skladištâ te ulov u vremenu lošije kvalitete ribe (mali udjel masti) i posebno marketinška promidžba svježe i prerađene srdele.

Godišnji uzgoj bijele ribe u Hrvatskoj iznosi oko 3000 t, premda mogućnosti te proizvodnje prelaze 10 000 t. Kavezni uzgoj tuna, temeljen na ulovu nedoraslih jedinki, kreće se oko 4000 t godišnje s mogućnošću daljnjega rasta proizvodnje ako se uzgojni ciklus produži na dvije i više godina. Uzgoj školjkaša iznosi oko 3000 t s mogućnošću mnogostruko veće proizvodnje.

Proizvodnja konzervi jako je smanjena posljednjih godina. Visoki troškovi proizvodnje i niska kvaliteta uz izvozne carinske zaprjeke smanjili su konkurentnost na tradicionalnim izvoznim tržištima. Domaća potrošnja konzervirane ribe ograničena je i teško je računati da bi mogla potaknuti povećanje proizvodnje. Za unaprjeđenje kvalitete i poboljšanje konkurentnosti na izvoznom tržištu konzervirane ribe potrebno je veliko ulaganje u taj sektor.

Glavna obilježja jadranske riblje faune i njezina ugroženost

Jadran se po broju vrsta riba ubraja u bogatija mora, a po gustoći njihovih populacija i mogućnosti iskorištavanja u razmjerno siromašnija (oligotrofna) mora. Do sada su u Jadranskome moru utvrđene 434 vrste i podvrste riba, što kvalitativno predstavlja 65% sredozemne riblje faune. Glavnina ribljih vrsta pripada skupini koštunjača (383), dok hrskavičnjača ima 50 vrsta. Zabilježena je samo jedna vrsta kružnousta. Navedeni broj vrsta riba ne može se smatrati konačnim, jer je dubokomorska fauna slabo istražena. (→ jadransko more, fauna)

Po kategorijama ugroženosti definiranim u tzv. Crvenoj knjizi, čak je 45 vrsta ocijenjeno krajnje osjetljivima ili ugroženima, gdje je posebno zabrinjavajuće stanje s hrskavičnjačama kao vršnim grabežljivcima u ekosustavu mora. Ugroženo je 16 vrsta od kojih je 5 vrsta kritično ugroženo (pas ljudožder, Carcharadon carcharias; kučak, Isurus oxyrhinchus; jesetre: Acipenser naccarrii i Acipenser sturio; hama, Argirosomus regius). Gotovo ugroženo daljnjih je 19 vrsta, a osjetljivih je 10 vrsta. Glavni su razlozi ugroženosti jadranske riblje faune pretjerani izlov neciljanih vrsta zbog nedovoljne selektivnosti ribolovnih alata, zatim nezakonit, nereguliran i nekontroliran ribolov, uništavanje ljudskim djelovanjem važnih staništa (npr. livade morskih cvjetnica, estuarija, te plitke uvale i zaljevi) koja su rastilišta i mrjestilišta riba. Slučajni ulovi neciljanih vrsta koje se zapleću u ribarske mreže na razini su prirodne smrtnosti tih organizama.

Stanje živih zaliha i stupanj iskorištenosti

U hrvatskom teritorijalnom moru, u usporedbi s ostalim dijelovima Jadrana, sastav i struktura ribljih populacija znatno su bolje očuvani. Mnoge važnije populacije prelovljene su ili su na granici sigurnosnih bioloških ograničenja. Kod pridnenih naselja bilježe se povijesni minimumi spolno zrelih jedinki, a posljedica je smanjeno obnavljanje živih zaliha. Kao pouzdan pokazatelj prelovljenosti, u mnogim je područjima narušen odnos grabežljivaca (hrskavičnjače) i plijena (ostali organizmi).

Procijenjena biomasa (srednja vrijednost) i ulov male plave ribe u 2005.

Vrste	Biomasa (u tonama)	Ulov (u tonama)	Ulov kao % biomase
srdela	107 902	16 521	15,31
inćun	132 340	9 504	7,18
papalina	16 213	102	0,62
Ukupno	256 455	26 127	23,11

Pučinske vrste manje su izložene prelovu, premda se i one sve više love. Italija je od 1990. do 2000. znatno povećala ribolovne kapacitete, a time i veličinu ulova dijela zajedničkih prirodnih zaliha. Preveliko ulaganje u ribarski sektor u Italiji, kao i u ostalim članicama EU, prouzročilo je rast troškova poslovanja i stalno povećanje lova na žive zalihe kako bi se zadržala ekonomičnost poslovanja. Sitna plava riba kratka je životnoga ciklusa i velike plodnosti, te su ciklička kolebanja većim dijelom posljedica ekoloških čimbenika, premda se u posljednje vrijeme upozorava na uporabu nedopuštenih ribolovnih sredstava te je potrebno zaštiti reproduktivne jedinke. Ulov krupne plave ribe, npr. tune, određen je kvotama Međunarodnoga povjerenstva za zaštitu tuna – ICCAT (RH punopravna je članica ICCAT-a od 1994). Znanstvena je preporuka za atlantsku tunu smanjenje ulova, prije svega reprodukcijskih jedinki u mrijestu, i povećanje minimalnih veličina jedinki koje se smije loviti.

Uvoz ribe količinski je iznad izvoza ali je, zahvaljujući kvaliteti izvoza ribljih prerađevina i tuna na japansko sashimi tržište, vrijednosno značajniji te je zato ribarstvo jedna od rijetkih djelatnosti u hrvatskom agrokompleksu s pozitivnom deviznom bilancom. Glavninu uvoza, od približno 40 000 tona godišnje, čini sitna plava riba za ishranu tuna. S izvozom od 22 510 tona u 2004. ostvarena su 102 mil. USD, odn. suficit od 33 mil. USD.

Gospodarski ribolov u Republici Hrvatskoj odvija se na 34 000 km² teritorijalnog mora, a proglašenjem Zaštićenog ekološko-ribolovnoga pojasa, odlukom Sabora Republike Hrvatske od 3. listopada 2003., pod jurisdikcijom Republike Hrvatske nalazi se i dodatnih 23 000 km². Ulov morske ribe u 2005. udvostručen je s obzirom na 2001. i postupno se približava onomu iz razdoblja prije Domovinskog rata.

Ulov ribe i drugih morskih organizama u razdoblju od 1988. do 2005.

Godina	Ukupan ulov		Ulov po skupinama
	u tonama	indeks	plava riba	bijela riba	ostalo
1988.	38 803	100,00	30 904	5617	2282
1989.	40 920	105,46	31 809	6481	2630
1990.	34 901	89,94	26 440	6049	267
1991.	18 776	48,39	13 678	3624	1474
1992.	26 463	68,20	18 620	5892	1951
1993.	25 862	66,65	16 678	6694	2490
1994.	16 560	42,68	9395	5090	2075
1995.	15 364	39,59	8524	4974	1866
1996.	17 347	44,71	11 322	4189	1836
1997.	16 029	41,31	10 071	3901	2057
1998.	21 915	56,48	15 659	4101	2155
1999.	18 866	48,62	15 020	2498	1348
2000.	20 971	54,04	17 082	2365	1524
2001.	16 969	43,73	13 372	2149	1448
2002.	21 204	54,65	18 733	1624	847
2003.	29 091	74,97	24 369	3556	1166
2004.	31 937	82,31	26 381	4325	1231
2005.	34 661	94,48	28 621	4573	1467

Broj se profesionalnih ribara u proteklih 5 godina povećao 7 do 8% godišnje, osim u 2003. kada je povećan 15% u odnosu na 2002. Razlog tomu povećanju mogućnost je otvaranja sezonskog obrta za male ribare. U 2004. broj profesionalnih ribara povećan je 3,72% prema onomu u 2003., a 45,74% prema 1999. Povećanje broja ribolovnih plovila u 2003. najveće je i iznosi oko 16%, a posljedica je također mogućnosti otvaranja sezonskog obrta za male ribare.

Broj ribarskih plovila u razdoblju od 1999. do 2005.

Godina	1999.	2000.	2001.	2002.	2003.	2004.	2005.
brodovi	330	381	420	450	477	475	478
brodice	2174	2348	2578	2700	3205	3209	3214
Ukupno	2504	2729	2998	3150	3682	3684	3692

Prema sastavu ribolovne flote 87% plovila su brodice, što je jasan pokazatelj nepovoljnoga sastava flote. Danas u vanjskome ribolovnome moru može ribariti malen broj plovila. Nacionalnim programom povećanja proizvodnje i potrošnje ribe u Republici Hrvatskoj (2003), planira se modernizacija postojećih plovila te izgradnja novih. Kako bi se podignula konkurentnost nacionalne ribolovne flote te unaprijedila sigurnost plovidbe i kvaliteta ulova, planirano je poboljšanje sastava plovila za ribolov u vanjskome ribolovnome moru. S obzirom na utvrđene žive zalihe sitne plave ribe, kao i trenutačnu razinu eksploatacije od 10%, smatra se da postoji mogućnost povećanja ulova, napose inćuna.

Mali ribolov

Mali ribolov, kao dio ukupnoga morskog ribarstva, definiran je kao ribolov za osobne potrebe, bez prava prodaje i uz uporabu strogo ograničene količine i vrste ribolovnih alata koje se smiju koristiti. Ta ograničenja nisu smanjila interes, pa je broj malih ribara u 2002. premašio brojku od 14 000, dok je u 1997. iznosio oko 5000, a 2006. iznosi oko 13 180. Najveće povećanje nastupilo je donošenjem Zakona o otocima kojim je otočnomu stanovništvu (uključujući i stanovništvo poluotoka Pelješca) omogućeno bavljenje malim ribolovom bez pristojbi. Procjenjuje se da bi mali ribari mogli uloviti oko 6000 t godišnje, što je znatna stavka ulova u priobalnome moru. Tolikim povećanjem broja sudionika znatno se povećava izlov morskih organizama koji se love u malom ribolovu.

Rekreacijski i športski ribolov

Prema Zakonu o morskom ribarstvu, rekreacijski i športski ribolov dopušteno je obavljati ako ribolovac posjeduje ribolovnu dozvolu i ako se služi propisanim ribolovnim alatima na propisan način. U toj kategoriji ribolova ne smije se uloviti više od 5 kg ribe po ribolovnoj dozvoli na dan, ne računajući pritom kapitalni primjerak. Broj godišnjih dozvola izdanih za rekreacijski i športski ribolov na moru iznosi oko 24 000, a istodobno je broj prodanih dnevnih i višednevnih dozvola oko 22 000. Koliko god se činio beznačajnim za ukupno gospodarenje ribolovnim morem, rekreacijski i športski ribolov značajne su stavke u ukupnom ribarstvu.

Preradba ribe i drugih morskih organizama

Riboprerađivačka industrija ne temelji se više na tradicionalnoj konzerviranoj maloj plavoj ribi, uglavnom srdeli, već postoji težnja da se poveća proizvodni asortiman, i to soljene ribe, u prvom redu inćuna. Ukupna proizvodnja ribljih prerađevina u Republici Hrvatskoj u 2005. iznosila je 16 945 tona, od toga je oko 36% udio konzervirane ribe, a primjetno je povećanje proizvodnje soljene ribe, fileta i drugih prerađevina. Smanjena proizvodnja ribljih konzervi posljedica je niza nepovoljnih čimbenika kao što su klasični problemi tranzicijske ekonomije, gubitak tradicionalnih tržišta, zaštitne carinske zaprjeke na europskom tržištu i dr., što je uzrokovalo stečaj nekoliko proizvođača.

Preradba ribe i drugih morskih proizvoda u razdoblju od 1999. do 2005. (t)

Vrsta/godina	1999.	2000.	2001.	2002.	2003.	2004.	2005.
soljena riba	350	1881	2500	2800	2900	3914	6110
smrznuta riba (fileti i ostalo)	250	470	850	1500	3200	3500	1935
konzervirana riba	14 000	14 500	15 500	14 000	11 700	5256	6920
ostali riblji proizvodi (marinade, salate, paštete i sl.)	120	60	110	120	1200	1600	1980
Ukupno	14 720	16 911	18 960	18 420	19 000	14 270	16 945