rekluze (srednjovj. lat. reclusa, množina reclusae) (prizidnice), pripadnice ženskog vjerskog pokreta nastalog iz europske tradicije heremitizma, odnosno isposništva i pustinjaštva začetoga u ranome srednjem vijeku. Razlikuju se od begina i picokara, a nastale su i proširile se u zapadnome kršćanstvu u XIII. st. Rekluze su bile žene iz svih društvenih staleža (mlađe i starije, udane i neudane) koje su dobrovoljno prihvatile pokorničko isposništvo nadahnute pobožnim i hagiografskim motivima razvijenoga srednjeg vijeka kao što su vita evangelica et apostolica ili imitatio Christi. Cilj im je bio u potpunosti se odvojiti od materijalnoga svijeta i živjeti u samoći s Kristom. Za razliku od pustinjaka, koji su birali nepristupačna i od naselja udaljena mjesta, rekluze su isposnički život ostvarivale na dva oprečna načina: unutar gradskih zidina (intra muros civitatis) i izvan gradskih zidina (extra muros civitatis). U Hrvatskoj su rekluze obično živjele unutar gradskih zidina (primjerice u Zadru i Šibeniku), najčešće u malim kamenim ili drvenim ćelijama (reclusorium) veličine 4 do 5 m², u potpunoj izolaciji, bilo jedna sama ili nekoliko njih zajedno. Jedan zid njihovih ćelija bio je naslonjen na zid neke crkve ili kapele (odatle hrvatski naziv). Na toj strani bio je prozor kroz koji su sudjelovale u slavljenju mise i primale euharistiju. Uz vrata drugoga zida, koji je obično gledao na ulicu ili lokalni gradski trg, primale su hranu, vodu, odjeću i druge potrepštine isključivo na temelju dobrotvornih darivanja. Najbolje sačuvan materijalni primjer prizidničke ćelije nalazi se u Starome Gradu na Hvaru iz XVI. st. Izvan gradskih zidina živjele su u ćelijama koje su bile blizu ili naslonjene na crkve, samostane ili kapele (u Hrvatskoj osobito u dubrovačkom i trogirskom distriktu).
Davale su savjete vjernicima, a u najtežim trenutcima za gradski ili komunalni prostor preuzimale na sebe grijehe zajednice. Najpoznatije europske isposnice svojim su propovijedima i teološkim promišljanjima uvelike utjecale na opću pobožnost. Kako je i u hrvatskim krajevima bilo obrazovanih rekluza, izgledno je da su neke od njih također iz svojih ćelija raspravljale s vjernicima razna, osobito teološka pitanja (po uzoru na Margaretu »hromu« iz Magdeburga iz XIII. st.). Time su ženama razvijenog i kasnoga srednjeg vijeka, za koje je inače tišina u crkvama bila obvezna, otvarale mogućnost prema slobodi govora u javnome prostoru.
