rehabilitacija (njemački Rehabilitation, prema srednjovjekovnom latinskom rehabilitare: uspostaviti prijašnje stanje).
1. U širem smislu, vraćanje izgubljenog ugleda (npr. znanstvena rehabilitacija, politička rehabilitacija); može se odnositi i na umrloga (posmrtna rehabilitacija).
2. U kaznenom pravu, institut materijalnoga kaznenog prava primjenom kojega se osuđenik, nakon proteka određenoga vremena, smatra neosuđivanom osobom i nakon čega je svaka uporaba podataka o njemu kao počinitelju kaznenoga djela zabranjena, a rehabilitirani građanin ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost. Hrvatski je zakonodavac uspostavio sustav tzv. automatske (zakonske) rehabilitacije, koja nastupa protekom zakonom određenih rokova, kojih trajanje ovisi o težini osude (3 do 15 godina). Uvjet je za rehabilitaciju da osoba nije ponovno osuđena zbog novoga kaznenoga djela. Amnestijom ili pomilovanjem može biti određena prijevremena rehabilitacija.
3. U medicini, sustav postupaka osposobljavanja za što normalniji život i rad osoba kojima je sposobnost smanjena zbog bolesti, ozljede ili prirođene mane (→ invalidnost). Ona je, uz preventivu (sprječavanje) i kurativu (liječenje), treći sastavni dio zdravstvene zaštite. Rehabilitacija je jedinstven proces, ali ima tri faze: medicinska rehabilitacija obuhvaća liječenje, posebnu njegu, fizikalnu terapiju, radnu terapiju, primjenu pomagala, invalidski šport, prilagodbe u kući rehabilitanta i edukaciju; profesionalna rehabilitacija osposobljavanje je osoba za rad prilagođivanjem na dosadašnji posao ili prekvalifikacijom za neki drugi; socijalna rehabilitacija uključivanje je osoba u proizvodni ili drugi rad (s osiguranjem radnoga mjesta) te u obiteljski i društveni život. Načela su u rehabilitaciji kontinuiranost i timski interdisciplinarni rad.
