regionalizacija, raščlamba prostora po regijama radi učinkovitoga organiziranja gospodarskih djelatnosti u prostoru i svrsishodnoga upravljanja njime te poticanja i ostvarivanja uravnoteženoga razvoja.
Upravnom se regionalizacijom uspostavljaju regije kao upravne jedinice u okviru države, radi decentralizacije, odnosno prijenosa dijela ovlasti s državne razine na subdržavnu (regionalnu) razinu. S aspekta regija, takvom se regionalizacijom potiče afirmacija i očuvanje regionalnih posebnosti i interesa, osobito kulturnih, socioekonomskih i političkih (u smislu veće autonomije u odnosu na državnu vlast). S aspekta države, njome se lakše postiže međusobna ravnoteža i ravnomjeran razvoj svih državnih područja, učinkovitije se provode razvojne politike, a središnja se državna vlast bolje povezuje s lokalnom. U idealnim su uvjetima ta dva aspekta kompatibilna.
Geografskim regionalizacijama prostor se sagledava u njegovoj sveukupnosti, sa svim njegovim prirodnim i društvenim sastavnicama, pa se kombiniraju mnogi i različiti kriteriji kako bi se na temelju prevladavajućih obilježja izdvojile geografske regije. Pritom se ističu dva osnovna načela regionalizacije: uvjetna fizionomska jedinstvenost, odnosno prepoznatljiva vizualna sličnost prostora, i gravitacijska sposobnost središnjega naselja.
Iz načela uvjetne homogenosti ili fizionomske jedinstvenosti prostora u praksi proizlazi uvjetno-homogena (ranije: fizionomska) regionalizacija koja se zasniva na grupiranju gospodarski relevantnih geomorfoloških i klimatsko-ekoloških prostornih sastavnica, koje pod utjecajem određenih historijsko-geografskih procesa oblikuju posebna naseljska, gospodarska, kulturna i pejzažna obilježja prostora. Prvu je takvu regionalizaciju Hrvatske napravio Velimir (Veljko) Rogić 1961., izdvojivši pet razina prostornih jedinica. Prva je razina Hrvatska, tri jedinice druge razine (Panonsko-peripanonska, Gorska i Primorska Hrvatska) okupljaju prostrana područja različitih prirodnih obilježja pa su donekle homogene, a svaka sljedeća hijerarhijska jedinica zauzima manji teritorij pa je homogenija (npr. Gorski kotar, južna Dalmacija).
Iz načela funkcionalne razvijenosti središnjega naselja određenoga stupnja centraliteta (čvorišta, žarišta) i njegova gravitacijskog utjecaja, tj. privlačnosti koju takvo naselje ima u odnosu na uži ili širi okolni prostor, proizlazi nodalno-funkcionalna (gravitacijska) regionalizacija. Temelji se na promjenjivim društveno-gospodarskim kriterijima pa je složenija, obuhvatnija i promjenjivija od uvjetno-homogene. Osim funkcionalnih (mjerenih zastupljenošću i razvijenošću pojedinih gospodarskih djelatnosti), u obzir se uzimaju demografska obilježja (mjerena brojem stanovnika središnjega naselja i brojem stanovnika koji mu gravitiraju). Snaga i doseg gravitacijske zone pojedinoga naselja u znatnoj su mjeri određeni prometnom povezanošću prostora i dostupnošću pojedinoga naselja (mjerenom prostornom i vremenskom udaljenosti toga naselja od središnjega naselja), odnosno dosegom dnevne cirkulacije. Tom se regionalizacijom stvara hijerarhijska mreža središnjih naselja različitoga stupnja centraliteta i pripadnih utjecajnih područja. Tako grad najvećega centraliteta, kao što je makroregionalno središte Zagreb, svojim funkcijama zadovoljava potrebe svih stanovnika Hrvatske, a onaj s tek nekoliko funkcija služi lokalnom i okolnom stanovništvu (npr. mikroregionalna središta Pag, Cavtat, Labin). Gravitacijska zona manjega naselja dio je gravitacijskoga područja većega naselja. V. Rogić izdvojio je šest tipova središnjih naselja i s njima povezanih razina nodalno-funkcionalnih regija: makroregija (zagrebačka, splitska, riječka, osječka), regija (karlovačka, varaždinska i dr.) te četiri razine subregija. Damir Magaš (2013) središnja je naselja Hrvatske podijelio, uz glavni grad (nacionalno središte), na još šest razina (jako regionalno središte, regionalno središte, tri tipa subregionalnih središta i mikroregionalno središte).
