receptori (lat. receptor: davatelj utočišta).
1. Molekule u staničnoj membrani ili u unutrašnjosti stanice (u citoplazmi i jezgri) koje nakon vezivanja sa signalnim molekulama (ligandima) potiču ili koče različite stanične funkcije. Signalnim molekulama prenose se informacije između stanica; one se izlučuju iz jedne stanice ili izlažu na njezinoj površini i vežu za receptore drugih (ciljnih) stanica, čime u njima započinje niz promjena kojima se nadziru gotovo svi oblici staničnoga ponašanja: metabolizam, kretanje, proliferacija, preživljavanje, diferencijacija. Za unutarstanične receptore vezuju se mali ligandi, koji mogu proći kroz staničnu membranu difuzijom; vezanjem steroidnih hormona, hormona štitnjače, vitamina D3 i retinoične kiseline za tzv. transkripcijske faktore u jezgri nadzire se genska ekspresija, a vezanjem nekih plinova za unutarstanične enzime mijenja se njihova aktivnost. Membranski receptori obično su površinski ili transmembranski proteini, koji vezanjem liganda (neurotransmiteri, faktori rasta, peptidni hormoni) mijenjaju konformaciju; ta promjena izaziva u stanici niz lančanih reakcija koje završavaju aktiviranjem ili inaktiviranjem ciljnih enzima. Neki su receptori ujedno ionski kanali koji izravno nadziru protjecanje iona kroz staničnu membranu. S receptorima reagiraju mnogi lijekovi kojima je učinak sličan onomu fiziološkoga liganda; neki lijekovi prekrivanjem receptora sprječavaju djelovanje liganda.
2. Osjetne stanice ili tvorbe koje reagiraju na specifične podražaje iz okoliša ili iz unutrašnjosti tijela. (→ osjetila; osjetna tjelešca)