Ratkaj (Rattkay), Juraj, hrvatski povjesničar (Veliki Tabor, 22. XII. 1612 – Zagreb, 1. IX. 1666). Isusovačkomu redu pristupio je 1632. u Leobenu. Studirao je filozofiju u Grazu (1632–36) i teologiju u Beču (1640–41). God. 1640. bio je imenovan zagrebačkim kanonikom, 1643. čazmanskim, a 1644. kalničkim arhiđakonom, 1648. katedralnim arhiđakonom i kanonikom lektorom. God. 1649. bio je izaslanik hrvatskih staležâ na Ugarskom saboru u Požunu. Sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu (1618–48) i ratu protiv Osmanlija u bitkama kraj Kladuše (1641), Petrinje, Kostajnice i na rijeci Uni. God. 1651. bio je imenovan kraljevskim povjerenikom za vlaška pitanja, ali mu je 1664. biskupski sud oduzeo časti i kanoničke prihode, nakon čega se povukao na imanje Kraj na Sutli. Od 1665. bio je župnik u Novoj Vesi. Autor je povijesnog djela Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije (Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae, 1652). Djelo je pisano u protureformacijskom duhu, a osudili su ga (i javno spalili) njemački protestanti, kojima su se pridružili i domaći Ratkajevi protivnici, napose svećenici Zagrebačke biskupije. Povijesnu vrijednost ima dio Spomena koji se odnosi na zbivanja što ih je autor sam doživio.
