ratio [ra'ci∙o] (latinski: um, razum), ljudska spoznajna moć. U filozofiji je racionalan stav po kojem je zbilja izgrađena po načelima uma, jer su izvor i konačan kriterij spoznaje dani samo umu, u skladu s potvrđenim i znanstveno ispitanim. Platon i Aristotel ratio (νoῦς) drže najvećim dobrom ljudskih bića. U srednjovjekovnoj filozofiji razum je bio viša, a ratio niža spoznaja, u I. Kanta je taj odnos obrnut, um je viša, a razum niža spoznajna moć. Razum analizira i sustavno sređuje i ono dobiveno osjetima, um unosi jedinstvo u razumski sređene pojmove. U Kantovoj filozofiji razum je moć pravila, a um moć principa; unoseći jedinstvo u razumsku spoznaju, um je vođen čistim pojmovima. Racionalna spoznaja kriterij je istine, a ratio ističe tu spoznaju kao ljudsku esencijalnost inzistirajući na identičnosti uma i zbilje (G. W. F. Hegel), dokazujući u toj sferi logičku i racionalnu strukturu svijeta. Logiziranjem cjelokupne stvarnosti Hegel dovodi do krajnosti idealistički smjer racionalnoga shvaćanja svijeta izgrađujući sustav apsolutnoga objektivnoga idealizma. Za Kanta i Hegela ratio je uvjet slobodnoga djelovanja. D. Hume ograničava njegovo djelovanje na matematičko i logičko područje poričući mu bitnu ulogu u praktičnom, etičkom i estetičkom području (razum je rob strasti).
U racionalnoj tvrdnji da nešto jest takvo kakvo jest, razlikuju se: ratio essendi – razlog biti, ratio fiendi – razlog ili uzrok bivanja, ratio agendi – razlog ili motiv djelovanja, ratio cognoscendi – razlog spoznaje.
