računalni program, slijed strojnih instrukcija koje jednu za drugom provodi procesor računala i time obavlja neku zadaću. Strojne instrukcije (naredbe) sastoje se od nizova nula i jedinica, a smještene su u uzastopne bajtove, odakle ih procesor (→ mikroprocesor) dohvaća u svoje registre. Njihovim dekodiranjem sklopovi procesora određuju koju operaciju treba obaviti, kojim se operandima koristiti i kamo smjestiti rezultat operacije. Te su instrukcije vrlo jednostavne (aritmetičke operacije s dva operanda, usporedba dvaju podataka i sl.), pa ih je za opisivanje složenijih zadaća potreban velik broj. Kako bi se olakšala izradba programa u strojnom obliku, pojedine se kombinacije nula i jedinica označavaju posebnim simbolima, pa se program zapisuje u mnemoničkom obliku. Skup strojnih instrukcija naziva se strojnim jezikom, a skup njihovih simboličkih zamjena simboličkim jezikom. Posebnim programom (interpreter, kompajler) prevodi se simbolički oblik u strojni, razumljiv procesoru. Različiti primjenski ili korisnički programi (→ aplikacija) pretvaraju računala u različite prividne strojeve (za pisanje, obradbu teksta ili slike, crtanje, pregledavanje sadržaja u bazama podataka, igranje igara). Izvođenje primjenskih programa na računalu omogućuje skup programa koji čine operacijski sustav. Operacijski sustav sadrži i niz uslužnih programa kojima se može prilagoditi rad računala i utjecati na načine izvođenja primjenskih programa. Operacije koje su unaprijed pripremljene kao gotove programske komponente koriste se i pri izgradnji primjenskih programa. U pripremi programa s pomoću nekoga višeg programskog jezika koriste se funkcije koje nudi operacijski sustav, a popis takvih funkcija naziva se sučeljem primjenskih programa.
