računalna memorija, računalna jedinica za pohranu podataka i programa u digitalnom obliku; naziva se i spremnikom. To je fizički medij koji se sastoji od mnoštva memorijskih elemenata, koji se mogu nalaziti u jednom od dvaju stanja (0 ili 1) i time pohranjuju jedan bit binarno kodiranih podataka (→ digitalna elektronika). Većim nakupinama memorijskih elemenata kao što su bajt (skupina od po osam bitova) ili riječ (skupina od po 2, 4, 6 ili 8 bajtova) pridružuju se adrese, preko kojih je omogućen pristup željenim podatcima. Prema vrsti medija, tj. naravi zapisa, memorije mogu biti poluvodičke, magnetske, optičke ili magnetooptičke (→ magnetski zapis; optički zapis). U današnjim elektroničkim računalima i sličnim elektroničkim uređajima uglavnom postoje dvije osnovne vrste spremnika: središnji (glavni ili radni) spremnik, koji je u čvrstoj sprezi s procesorom, a tijekom rada računala privremeno pohranjuje programske instrukcije i podatke koje procesor obrađuje, te vanjski ili pomoćni spremnici, koji služe za trajnu pohranu velike količine podataka, koji ostaju zapisani i nakon prestanka rada računala (tzv. postojana memorija). Pod pojmom memorija, u užem se smislu nerijetko podrazumijeva samo središnji spremnik računala.
Središnji spremnik u pravilu je poluvodička memorija; u računalo se ugrađuju dvije osnovne vrste takvih memorija. Memorija s proizvoljnim pristupom, RAM (akronim od engl. Random Access Memory), poluvodička je memorija iz koje se nakon prestanka rada računala, tj. pošto se isključi napajanje, zapisani podatci gube. Svakomu se podatku može izravno pristupiti preko njegove adrese pa otud i njezin naziv. Dvije su osnovne vrste RAM-a. Dinamička memorija s proizvoljnim pristupom (DRAM) jest čip načinjen od tranzistorâ, preko kojih se pune ili prazne pridruženi im kondenzatori, a zajedno čine osnovne elemente memorije. Količina naboja pojedinoga kondenzatora određuje dvije vrijednosti jednoga bita. Kondenzatori se tijekom vremena postupno prazne, pa ih je potrebno osvježavati svakih nekoliko milisekundi, kako se ne bi potpuno ispraznili i time izgubili podatke. Zbog osvježavanja je pristup podatcima te memorije razmjerno spor, ali se ona, zbog malenih elemenata, može izraditi s velikim kapacitetom uz nisku cijenu, pa danas čini osnovni dio središnjeg spremnika računala. Statička memorija s proizvoljnim pristupom (SRAM) zadržava podatke bez potrebe osvježavanja, sve dok je priključeno napajanje. To se postiže zahvaljujući izvedbi pojedinih elemenata memorije, tzv. bistabilnih multivibratora, kao sklopova od četiriju do šest tranzistora. Ta je vrsta memorije mnogo brža od dinamičke, ali se zbog veličine i složenosti pojedinih elemenata izrađuje samo maloga kapaciteta. Razlika između neprekidno rastuće brzine rada procesora računala i razmjerno ograničene brzine DRAM-a kao glavnog dijela središnjeg spremnika stalno se povećava, što postaje ograničavajući čimbenik povećanja brzine rada računala. Kako bi se to spriječilo, između njih se uvodi nekoliko razina brzog SRAM-a kao priručne memorije (engl. cache), koja se puni podatcima za koje postoji najveća vjerojatnost da će ih procesor uskoro obrađivati. Tako se korištenjem male količine statičke memorije izbjegavaju zastoji između procesora i središnjeg spremnika, a pritom se zadržava prihvatljiva cijena sustava.
Memorija samo za čitanje – ROM (prema engl. Read Only Memory) druga je glavna vrsta poluvodičke memorije koja se ugrađuje u računala. Za razliku od RAM-a, u tu se memoriju pri proizvodnji trajno upisuju podatci, koji se tijekom korištenja računala iz nje mogu samo dobaviti, ali se ne mogu u nju upisati. Ta memorija pripada među postojane memorije, a zbog sigurnosti od slučajnog uništavanja podataka služi kao dio glavnog spremnika računala za smještaj vitalnih programa potrebnih za pokretanje računala i sl. Razvijaju se i različite inačice ROM-ova iz kojih se podatci mogu izbrisati i u koje se mogu nanovo upisati, te ih se naziva uglavnom za čitanje. Već prema vrsti ROM-a, podatci se upisuju fizički, utiskivanjem u silicij, ili elektronički, dok se kod onih kod kojih je to moguće, brišu djelovanjem ultraljubičastih zraka ili elektronički. Jedna od ROM-memorija koje omogućuju i čitanje podataka jest i tzv. flash memorija (engl. flash: bljesak), kakva se, osim kao dio središnjeg spremnika, rabi i kao prijenosni medij za trajnije zapisivanje podataka. Izvedena kao malena memorijska kartica, zbog praktičnosti i prihvatljive cijene posebnu primjenu nalazi kao vanjska memorija računalâ, digitalnih fotoaparata, malih prijenosnih računala (dlanovnika), mobilnih telefona, igraćih konzola i sl. U najnovije doba, flash memorija rabi se i kao vanjska memorija za masovnu pohranu podataka SSD.
Danas se kao vanjski spremnici u računalima obično rabe tvrdi disk, kompaktni disk – CD, digitalni višenamjenski disk – DVD i Blu-ray disk (→ optički disk), već spomenuta memorijska kartica, a iznimno i nekoć popularna disketa, te magnetske vrpce (→ kaseta). Zajedničke su odlike većine od njih velik kapacitet, razmjerno dugo vrijeme pristupa podatcima, niska cijena u odnosu na raspoloživi prostor, prenosivost.
