psalam (crkv. lat. psalmus < grč. ψαλμός: udaranje u žice glazbala; pjesma pjevana uz harfu) (hebr. mizmôr, tehillāh), hebrejska kultna religiozna pjesma. Sabrani su u Psalmima, koji čine dio starozavjetne Biblije. Psalmi se sastoje od 150 psalama, od kojih je, prema židovskoj tradiciji, približno polovicu ispjevao kralj David, 50 ih je anonimnih, a ostali se pripisuju kralju Salomonu, Korahovim sinovima, Asafu i drugima. Formalno, psalam se odlikuje sintaktičkim paralelizmom, gdje drugi stih parafrazira prvi: »Neka dopre do tebe molitva moja, prigni uho vapaju mome« (88, 3), te sintaktičkom simetrijom: »Duša naša kao ptica izbavi se iz mreže lovačke: mreža se pocijepa i mi izbavljeni bijasmo« (124, 7). Versifikacijski se rečenice psalama udružuju u ritmičku prozu. Sadržajno, psalmi mogu biti hvalospjevi, zahvalnice, slavospjevi, himni, tužaljke, zavjetni, prigodni, hodočasnički, gnomski.
Nakon prijevoda na grčki i latinski jezik psalmi su ušli i u kršćansko bogoslužje, gdje su sastavni dio časoslova i drugih molitava. Tijekom stoljeća bili su često prevođeni. Na staroslavenski su ih preveli sv. Ćiril i Metod. Postoje i mnogi prijevodi i prepjevi na hrvatskome jeziku (Š. Budinić, M. Vetranović, I. Đurđević, I. Gundulić, fra Ivan Štambuk) kao i oni unutar prijevoda cjelovite Biblije.
Glazbena interpretacija psalama prakticirala se najprije u židovskom bogoslužju, odakle je preuzeta u kršćansko bogoslužje. Isprva su se izvodili prigodom svečanih obreda u hramu uz sudjelovanje pjevačkoga zbora i instrumenata, odnosno orkestra, potom su se, u sinagogalnom bogoslužju, razvili jedinstveni oblici recitativnoga jednoglasnoga pjevanja psalama (kantiliranje). Židovski način i oblici, zapravo melodijski tipovi, preuzimaju se i prilagođuju kršćanskome bogoslužju. Isprva, u ranokršćansko doba, psalme je pjevalo cijelo općinstvo, a poslije obično svećenik i crkveni zbor (schola cantorum) prema posebnim psalamskim melodijsko-recitativnim obrascima liturgijskoga (gregorijanskoga) repertoara. Od XV. st. tekstovi psalama uglazbljuju se i višeglasno i u različitim glazbenim oblicima. Najstariji je oblik jednostavni homofoni, akordičko-silabički slog za 2, 3 i više glasova, fauxbourdon ili falsobordone, koji se izvodi obično, zborno ili u skladu s dvodijelnom građom stiha, u tehnici izmjeničnoga, dvozbornog ili višezbornoga pjevanja ili izmjenjivanja jednoglasja s višeglasnim zbornim slogom. Od XVI. st. psalmi se uglazbljuju i u polifonome motetskom obliku (Josquin des Prés, H. Isaac, A. Willaert, G. P. de Palestrina, Orlando di Lasso). Od doba baroka (XVII–XVIII. st.) prodiru u psalamsku kompoziciju obilježja koncertantnoga stila i monodije, pa se razvija psalamski koncert i psalamska kantata (H. Schütz, G. F. Händel, A. Vivaldi, B. Marcello). Usporedno se u reformiranim crkvama stvara oblik psalamske pjesme, solističke ili zborne (C. Goudimel, M. Praetorius, H. L. Hassler). Tekstove psalama uglazbljuju prigodice i skladatelji XIX. i XX. st., najčešće u obliku veće koncertne kompozicije za soliste, zbor i orkestar (F. Mendelssohn, F. Liszt, I. Stravinski, A. Bruckner, A. Honegger) ili u obliku višeglasnoga zbornog djela s jače izraženim crkvenim karakterom (F. Schubert, J. Brahms, H. Kaminski).
