Pruska, prvotno zemlja koju su nastavali baltički Prusi. Prusi su živjeli u plemenskim zajednicama i bili po načinu života srodni drugim baltičkim i sjevernoslavenskim narodima. Zemlju Prusa dobio je Njemački viteški red kao feud djelomično od poljskog vladara, a djelomično od rimsko-njemačkoga cara Fridrika II. (1226), pod uvjetom da Pruse pokori i privede kršćanstvu. Red je počeo osvajanje zemlje 1230., a dovršio ga pošto su pruska plemena dignula ustanak za oslobođenje (1260–83). Ustanak je krvavo ugušen; Prusi su većim dijelom poubijani, a preživjeli su bili kristijanizirani i asimilirani. Na opustjelu zemlju kolonizirani su njem. doseljenici (seljaci, obrtnici i vitezovi), a Pruska je postala feud Njemačkoga viteškog reda. Taj su red u Grünwaldskoj bitki u istočnoj Pruskoj (znana i kao bitka kraj Tannenberga, 1410) porazile postrojbe poljsko-litavskoga kralja Vladislava II. Jagela i litavskoga kneza Vitolda te češka vojska Jana Žiške. Poljski kralj Kazimir IV. Jagelović oteo je nakon trinaestogodišnjeg ratovanja (1454–66) zapadni dio Pruske, a nad istočnom Pruskom Njemački viteški red priznao mu je vrhovništvo (koje je potrajalo do 1657). Tako je došlo do diobe na Zapadnu i na Istočnu Prusku. God. 1525. primio je Albrecht Hohenzollern, posljednji veliki meštar Njemačkoga viteškog reda, od svojega ujaka, poljskoga kralja Sigismunda I. Staroga, vojvodstvo Prusku, ali kao svjetovni, a ne više kao crkveni feud. Izumrćem Albrechtove linije Pruska je došla u vlast izbornih knezova Brandenburga (1618), koji su također bili Hohenzollerni. Pod imenom Brandenburg počeo je uspon Pruske za vladavine velikog izbornoga kneza Fridrika Vilima (1640–88), tako da je njegov sin Fridrik III. uzeo naslov pruskoga kralja kao Fridrik Vilim I. (1701–40). Naslov pruskoga kraljevstva protegnut je na cijelu vladavinu brandenburških izbornih knezova. Fridrik je poticao znanost (Sveučilište u Berlinu; Znanstveno društvo, potonja Akademija) i kulturu (umjetnička akademija). Prusku državu proširio je, a vojnički i gospodarski ojačao, kralj Fridrik II. Veliki (1740–86); god. 1772. stekao je prvom diobom Poljske Zapadnu Prusku. Vladao je u duhu prosvijećenog apsolutizma. Daljnjim diobama Poljske (1793., 1795) Pruska je udvostručila teritorij stekavši Gdańsk, Toruń, gotovo sve zemlje Velike i Stare Poljske te Varšavu. Iz Prvoga koalicijskog rata protiv revolucionarne Francuske (1792–95) Pruska se povukla sklopivši 1795. separatni mir u Baselu, prema kojem je Francuskoj ustupila područja na lijevoj obali Rajne. Svoju neutralnu politiku prema Napoleonu I. Bonaparteu prekinula je 1806., kada je pristupila protufrancuskoj Četvrtoj koaliciji (1806–07). Poražena u ratu (bitke kraj Jene i Auerstadta, 1806) potpisala je 1807. mir u Tilsitu, kojim je izgubila cijelo područje između Rajne i Labe te veći dio zemalja stečenih diobama Poljske. Nakon poraza, u Pruskoj su provedene opsežne društvene, gospodarske i vojne reforme prema francuskom uzoru. God. 1813. prišla je Šestoj koaliciji protiv Napoleona. Bečki kongres (1815) vratio joj je politički ugled europske velesile, no ne i poljsko-litavske zemlje, koje su uglavnom pripale Rusiji. Nakon Bečkoga kongresa Pruska je u svojoj politici zastupala načela Svete alijanse. Raspad habsburškoga Svetoga Rimskog Carstva (1806) omogućio je ujedinjavanje 37 njemačkih država i četiriju slobodnih gradova u Njemački savez (1815–66). U tome savezu borbu za prevlast vodile su Austrija i Pruska. Dobivši rajnske oblasti, dio Saske, Vestfalije i Pomeranije, povezavši Istočnu i Zapadnu Prusku u jednu cjelinu, te organiziravši 1834. Njemačku carinsku uniju, Pruska je znatno ojačala svoj utjecaj na države Njemačkoga saveza i postala jak vojni čimbenik u Europi. Za kraljeva Fridrika Vilima IV. (1840–61) i Fridrika I. Hohenzollerna (1861–88) njezina je politika bila izrazito konzervativna. U revolucionarnoj 1848. i u Pruskoj je bilo revolucionarnih previranja. Nakon uličnih borbi u Berlinu u ožujku 1848. kralj je pristao na saziv Ustavotvorne skupštine, no ustav je proglasio tek nakon revolucionarnog sloma 1850 (ograničeni parlamentarizam). Pokušaj ujedinjenja Njemačke 1848–49. propao je, među ostalim, i zbog odbijanja pruskoga kralja da prihvati njemačku krunu pod uvjetima parlamenta iz Frankfurta na Majni. God. 1864., nakon rata s Danskom, Austrija i Pruska podijelile su pravo na Schleswig-Holstein s Lauenburgom. Prusko-austrijski rat izbio je 1866. te iste godine završio mirom u Pragu: Austrija, poražena kraj Sadove, prepustila je Pruskoj svoje pravo na Schleswig-Holstein; Njemački se savez raspao, a Pruska je, anektiravši Hannover, Kurhessen, Nassau i Frankfurt na Majni, postala najjačom državom na području Njemačke. Već 1867. pod njezinim je vodstvom osnovan Sjevernonjemački savez. Pobjeda Pruske u Francusko-pruskom ratu 1870–71. omogućila je ujedinjenje Njemačke. Pruski kralj Vilim I. proglašen je u Versaillesu 18. I. 1871. njemačkim carem, a O. E. L. Bismarck prvim kancelarom Drugoga Carstva (tzv. Drugi Reich, 1871–1918). Carstvo je bilo ustrojeno kao federacija saveznih država, a Pruska je ostvarivala velik utjecaj na državnu politiku preko većega broja zastupnika u Bundesratu. Jačanje pruskog militarizma nakon Bismarckova pada 1890., utjecalo je na atmosferu koja je dovela do I. svjetskog rata. U revoluciji 1918. zbačen je car i pruski kralj Vilim II. (vladao od 1888), a time i monarhija Hohenzollerna. Nakon rata Pruska je izgubila poseban položaj u njemačkoj državi te znatne dijelove teritorija u korist Poljske, Belgije, Francuske i Danske. U Pruskoj su 1918–32. vladali socijaldemokrati, samostalno ili u koaliciji s katoličkim Centrom. God. 1933., kada je A. Hitler došao na vlast, H. Göring postao je predsjednik pruske vlade. Nakon II. svjetskog rata, na Potsdamskoj konferenciji 1945. Pruska je bila podijeljena: zemlje istočno od linije Odra–Nisa i jugozapadni dio Istočne Pruske pripale su Poljskoj, a sjeveroistočni dio Istočne Pruske (Königsberg s okolicom) priključen je SSSR-u. God. 1947., aktom savezničkoga nadzornog vijeća u Njemačkoj, Pruska je izgubila sve državne atribute.
