providnost (lat. providentia, grč. πρόνοια), u nekim religijsko-filozofskim naučavanjima, božansko upravljanje svijetom (creatio continua), Božja skrb o stvorenjima, posebice o čovjeku (concursus divinus). Stoici su naučavali da svijetom upravlja božanski logos, koji svemu daje primjereno mjesto i ulogu u sveopćoj harmoniji (kozmos). Budući da su božanstva shvaćali neosobno, ta božanska skrb ne proizlazi iz slobodne božanske odluke, već je nužan ishod božanske naravi i istovjetna je sa sudbinom. Krjepost i sreća usklađene su s tom providnošću. U monoteističkim religijama (židovstvo, kršćanstvo, islam) Bog se poima osobno pa je božanska providnost čin slobodne Božje volje. U židovstvu providnost se prvotno odnosi na božansku brigu o ljudskoj djelatnosti te na povijesnu sudbinu izabranoga naroda. U kršćanstvu je providnost jedna od pet glavnih istina kršćanske vjere: Bog je ne samo sve stvorio nego i sve uzdržava i svime upravlja. U islamu providnost je vezana uz Božje sveznanje i predodređenje (kismet). Providnost je u novovjekoj teodiceji često predmet filozofsko-teoloških prijepora. Dok teizam Bogu pridaje i stvaranje svijeta i božansku providnost, deizam priznaje postojanje transcendentalnoga Boga i njegovo stvaranje svijeta, ali poriče božansku providnost.
