Proust [pʀust], Marcel, francuski književnik (Pariz, 10. VII. 1871 – Pariz, 18. XI. 1922). Iz bogate građanske obitelji. Polazio licej Condorcet, studirao na École des sciences politiques, diplomirao pravo 1893. i književnost 1895., kratko vrijeme bio ataše pri Biblioteci Mazarine (1895). Tijekom 1890-ih kretao se u mondenim krugovima te je u časopisima Le Banquet, La Revue blanche, Le Gaulois objavljivao eseje i novele, koje je dijelom skupio u knjizi Užitci i dani (Les Plaisirs et les jours, 1896). Nakon aktivnoga sudjelovanja u aferi Dreyfus (na strani Dreyfusovih pobornika), dijelom zbog razočaranja visokim društvom a dijelom zbog slaba zdravlja (od djetinjstva bolovao od astme), od početka XX. st. postupno se povukao iz javnoga života. Između 1895. i 1900. pisao je autobiografski roman Jean Santeuil, koji je, nedovršen, objavljen posmrtno (1952), potom je intenzivno proučavao djela povjesničara umjetnosti J. Ruskina, pisao stilske varijacije na francuske književnike (H. de Balzaca, G. Flauberta, E. Renana, J. Micheleta, C. H. de Saint-Simona i dr.), koje je uz predgovore svojim prijevodima Ruskinovih eseja skupio u knjizi Pastiši i mješavine (Pastiches et mélanges, 1919). Iz toga je razdoblja i autopoetički esej Protiv Sainte-Beuvea (Contre Sainte-Beuve), posmrtno objavljen 1954. Nakon nekoliko ranijih pokušaja, od 1909. posvetio se pisanju svojega središnjeg djela, ciklusa romana U traganju za izgubljenim vremenom (À la recherche du temps perdu). Prvi roman toga ciklusa, Put k Swannu (Du côté de chez Swann) bio je objavljen 1913. o autorovu trošku kod izdavača Grasseta, pošto su ga prije toga odbile veće izdavačke kuće. Iako je Proust isprva planirao napisati roman u dva dijela, a potom trilogiju, za I. svjetskog rata proširio je njegovu fabulu i konstrukciju. U sjeni procvalih djevojaka (À l’ombre des jeunes filles en fleurs), drugi roman ciklusa, objavljen je 1918. te je nagrađen Goncourtovom nagradom 1919. Proust je za života objavio još dva dijela ciklusa – Vojvotkinja de Guermantes (Le Côté de Guermantes, 1920–21) i Sodoma i Gomora (Sodome et Gomorrhe, 1921–22), a posmrtno su izišla tri posljednja dijela: Zatočenica (La Prisonnière, 1923), Iščezla Albertina (Albertine disparue, 1925) i Pronađeno vrijeme (Le Temps retrouvé, 1927). U traganju za izgubljenim vremenom asocijativno je, ali i ciklički strukturiran roman u kojem neimenovani pripovjedač, ujedno i glavni lik (samo se na jednome mjestu imenuje kao Marcel; u Jednoj Swannovoj ljubavi, drugom dijelu Puta k Swannu, pripovjedač nije junak – radnja se događa prije njegova rođenja), opisuje svoje idilično djetinjstvo (praznici u selu Combray), mladost, društveni uspon, poznanstva, prijateljstva i ljubavi, kretanja u mondenim sredinama (saloni visokoga građanstva i aristokracije, luksuzna ljetovališta) razvijajući se od povučena i boležljiva dječaka do senzibilna umjetnika. Pritom se pripovjedačev duhovni put kontekstualizira unutar impresionističke estetike i senzibiliteta razdoblja belle époque, odnosno uokviruje površinskom društvenom panoramom (francusko visoko društvo i proces rasapa aristokracije u razdoblju od posljednje četvrtine XIX. st. do I. svjetskog rata), s mnogobrojnim likovima (više od 500, oko 30 od njih većih), koji pripadaju razrađenim skupnim figurama, od obiteljskih do klanovskih (poput građanske obitelji Verdurin i aristokratske obitelji Guermantes), i s motivskim ustrojem uobličenim kroz niz razočaranja u društvenim i intimnim odnosima. Ciklus započinje opisom slučajnoga buđenja sjećanja na djetinjstvo, naviranjem nehotičnoga sjećanja, a završava spoznajom o potrebi pripovijedanja uzaludno utrošenoga (izgubljenoga) vremena, koje će tako naknadno dobiti smisao. Pripovijedanje prate psihološki komentari, kulturne i povijesne reminiscencije, estetske digresije, dok se opisi razvijaju od dojmovnih do misaonih; djelo je sinteza anatomije, romana i ispovijedi, istodobno ironijska društvena kronika, simbolički roman razvoja i fikcionalizirana autobiografija, odnosno esejizirani memoari. Opća tema djela oprjeka je vremena i oblika, a reflektira se i na figuru pripovjedača i junaka tvoreći temelj fabularne napetosti; slijedom fabule postupno se smanjuje njihov razmak, odnosno dvostruka optika dviju vremenskih perspektiva (pripovjednoga ja i pripovijedanoga ja). Vrijeme veže na sebe plemstvo, građanstvo, ljubav, život, sve efemerno i nestalno, prolazno, a oblik književnost, glazbu, umjetnost općenito, ono bezvremeno, trajno; umjetnost na kraju zadobiva značenje bezvremenosti. U traganju za izgubljenim vremenom odaje na koncepcijskoj razini veze s H. Bergsonom (razlikovanje fizikalnoga i subjektivnoga vremena), ali i s nazorima E. Macha (osjeti kao jedina realnost) te Ruskinovom estetikom. Majstorski podvrgavajući prividno raznovrstan i razliven tekst razrađenoj kompoziciji, u vrhunskom stilskom spoju klasicizma i simbolizma, Proust je stvorio djelo s težištem na stanjima svijesti i pojedinačnim slikama, introspekciji, fragmentarnosti, asocijativnom povezivanju, usporavanju dramske napetosti, stankama u pripovjednom ritmu, ponavljanjima i prepletanjima motiva, poremećajima u kronologiji. To je ključno ostvarenje moderne književnosti istodobno do vrhunca dovelo reakciju na sustav književnih konvencija razvijen u epohi realizma, kompendiralo esteticizam i najavilo avangardnije tendencije modernizma, izvršivši golem utjecaj na percepciju književnosti XX. st. te je Proustu donijelo status jednog od najznačajnijih francuskih i svjetskih književnika uopće.
