protestantizam (njem. Protestantismus, prema lat. protestans, genitiv protestantis: koji prosvjeduje), kršćanska konfesija proizašla iz reformacijskoga učenja M. Luthera, J. Calvina i U. Zwinglija. Raščlanio se na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam) i više njima pripadajućih crkava (luteranske i evangeličke crkve, reformirane crkve, Anglikanska crkva) te sektâ (anabaptisti, menoniti, kvekeri i dr.). Uz katolicizam i pravoslavlje najbrojnija kršćanska konfesija (oko 500 mil. pripadnika).
Sam naziv potječe od ukaza nazvanoga Protestatio (Prosvjed), koji je na Drugom saboru u Speyeru 1529. objavilo pet njemačkih izbornih knezova i 14 gradova sklonih reformama M. Luthera, a koji se nisu slagali s katoličkom većinom. Prosvjed je sadržavao luteranski nauk o opravdanju i već je sljedeće godine dobio svoj sustavni oblik u Augsburškoj konfesiji. Dok katolicizam i pravoslavlje prihvaćaju dva izvora objave, Sveto pismo i Predaju, protestantizam priznaje samo Sveto pismo. Uz tri stara simbola vjere (Apostolsko, Nicejsko-carigradsko i Atanazijevo vjerovanje), protestantizam priznaje mnoge vjeroispovjedne spise koji danas imaju ograničenu pravnu vrijednost (Augsburška konfesija, Schmalkaldenski članak, Lutherov Mali i Veliki katekizam, Formula sloge, Zwinglijevih 97 teza, Ženevski katekizam, Confessio helvetica, Confessio gallicana, Westminsterska vjeroispovijed i dr.).
Nakon Lutherovih 95 teza (1517) i reformatorskog odcjepljenja od Katoličke crkve, uslijedile su krizne godine traženja doktrinarnoga i crkvenoga identiteta koje je posebno obilježilo razilaženje s anabaptistima i sporenje oko večere Gospodnje (euharistije). Augsburškim vjerskim mirom 1555. protestantizam je dobio političko priznanje, konstituirao se kao posebna konfesija sa zasebnim crkvenim ustrojstvom. Izborni (zemaljski) knezovi dobili su pravo da po načelu cuius regio, illius religio mogu odlučivati o konfesiji svojih podanika. Uz Lutherov nauk (luteranstvo), u nekim europskim zemljama nastali su manje ili više samostalni reformski pokreti. U Švicarskoj su najprije Zwinglijevo, potom Calvinovo (→ kalvinizam) naučavanje doveli do posebnih oblika protestantskoga kršćanstva reformiranih crkava. Kada su Vestfalskim mirom (1648) sve konfesije unutar Svetoga Rimskog Carstva dobile pravo djelovanja, konfesijska slika nekadašnje katoličke Europe poprimila je konačne oblike. U Skandinaviji i tadašnjoj Pruskoj raširilo se luteranstvo, u Škotskoj kalvinizam; u Francuskoj su nakon vjerskih ratova (→ hugenoti) kalvinisti postali manjina. U ostalim europskim zemljama (Poljska, Litva, Madžarska) protestanti su ostali manjine, samo se u sjevernim nizozemskim pokrajinama, unatoč španjolskoj katoličkoj vladavini, održao kalvinizam. Sasvim poseban razvoj imao je protestantizam u Engleskoj, gdje je nastala Anglikanska crkva. Neke crkve koje se često svrstavaju u protestantske potječu iz razdoblja prije reformacije (valdenzi, Češka braća). U širem smislu protestanti su svi sljedbenici radikalnoga vala reformacije (antitrinitarci, unitarci) i napose anabaptista, te mnogobrojni ogranci crkava i pokreta nastalih poslije (neki za potonje rabe naziv neoprotestanti), kao što su metodisti, baptisti, menoniti, kvekeri, prezbiterijanci i dr. Suvremeni pentekostalci, karizmatici, katkad i adventisti, svrstavaju se u istu reformacijsku baštinu.
Reformacijski teolozi napuštaju skolastičku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam (→ predestinacija), a teološko razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. Glavne su oznake protestantskog učenja nauk o opravdanju vjerom, o svećeništvu svih vjernika, pozivanje samo na Sveto pismo (sola Scriptura), sloboda savjesti (pojedinca) kao oblik konfesionalne i crkvene pluralnosti. Posebnost nauka zrcali se u nekoliko načela izvornoga protestantizma: soli Deo gloria ukazuje na Boga kao jedinoga koji zaslužuje čast i slavu; sola gratia znači da je otkupljenje Božji milosni dar čovjeku; sola fide obznanjuje da čovjek prima Božje otkupljenje isključivo vjerom; Ecclesia semper reformanda znači da se Crkva mora uvijek iznova obnavljati.
Kao i ostale kršćanske konfesije, protestantizam štuje Boga i posebnim bogoštovnim činima. U središtu je bogoštovlja večera Gospodnja. Bogoštovne čine predvodi bogoštovni službenik (→ pastor). Za razliku od katolicizma i pravoslavlja, koji uz klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, poznaju i štovanje (dulija), koje se može iskazivati i stvorenjima (sveci, anđeli, slike i relikvije), protestantizam strogo odbacuje duliju. U protestantizmu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavan, slike su dopuštene samo u didaktične i dekorativne svrhe, a liturgija svedena na liturgiju riječi (čitanje biblijskoga teksta, propovijed, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (večera Gospodnja, krst).
Protestanti su se povijesno međusobno razlikovali s obzirom na nauk, crkveni ustroj, odnos Crkve i države. Različitost je katkad dovodila do okrutnih sukoba (progon anabaptista u kontinentalnoj Europi, kongregacionalista u Engleskoj). Zajednički im je odnos prema Bibliji (prevođenje, kritičko proučavanje), misijsko djelovanje, dobrotvorne organizacije i ekumenizam. U protestantizmu Crkva je zajednica okupljenih vjernika Božjega naroda, po Božjem izabranju i pozivu. Crkvu stoga ne ustanovljuje hijerarhijski ustroj ni apostolska sukcesija kao u katolicizmu i pravoslavlju, a crkvena je vlast ustrojena prema prezbiterijalnom ili kongregacionalističkom načelu. Pojedinac ima potpunu slobodu osobnoga tumačenja Biblije, te slobodu savjesti u pitanjima morala.
U hrvatskim krajevima protestantizam nije uhvatio dubljega korijena unatoč djelovanju nekolicine utjecajnih pojedinaca (M. Vlačić, S. Konzul Istranin, Anton Dalmatin) i pristaša protestantizma. Danas u Hrvatskoj djeluje više protestantskih crkava (Evangelička crkva, Reformirana crkva, Savez baptističkih crkava, Evanđeoska crkva, Kristova crkva braće, Pentekostna crkva i dr.).
