pripjev ili refren (franc. refrain).
1. U teoriji književnosti, naziv za dio stiha, stih ili više stihova koji se ponavljaju, obično u pravilnim intervalima, u pjesmi. Riječ je o uvriježenom izražajnom sredstvu usmenoga pjesništva, posebno onoga koje se izvodilo uz pratnju glazbe ili plesa. Najstariji su primjeri zabilježeni u egipatskoj Knjizi mrtvih, Psalmima, u ranoj grčkoj lirici, a ta se tradicija nastavlja i preko europske srednjovjekovne književnosti sve do danas. U hrvatskoj književnosti jedan je od poznatijih primjera onaj iz Nazorove pjesme Galiotova pesan »More, more sinje!«, koji se pojavljuje na kraju prvih četiriju strofa. Premda se najčešće javlja kao pravilni dio metričkog obrasca, postoje nepravilni pripjevi i oni koji su u slobodnom stihu. Pripjevi ne moraju nužno biti smisleni, može biti riječ i o naizgled besmislenoj frazi, koja svejedno naglašava i odražava sadržaj.
2. U glazbi, odlomak koji se ponavlja, najčešće na kraju kitice. Nalazi se u folklornoj, umjetničkoj i zabavnoj glazbi. U povijesti europske umjetničke glazbe pripjev se označavao različitim nazivima, npr. francuski refrain, talijanski ripresa, ritornello, španjolski estribillo, i dr. Susreće ga se već od ranoga kršćanskog crkvenog pjeva kao refleks hebrejske psalmodičke prakse, potom u izvođenju srednjovjekovne trubadurske i truverske svjetovne glazbe. Pripjev je bio važan konstrukcijski element umjetničke glazbe od XIV. do XVI. stoljeća u formama kao što su balada, virelai, rondeau, villancico, ayre, šanson, motet, i dr. U razdoblju baroka bio je vrlo raširen kao višestruko ponavljanje i u vokalnim (kantate, opere, oratoriji) i u instrumentalnim skladbama (koncerti, concerti grossi, i dr.), a u romantizmu osobito u strofnim solo pjesmama. U tradicionalnoj folklornoj glazbi pripjev je čest kao stereotipni dodatak koji produljuje stih ili kiticu, a u zabavnoj se glazbi često javlja kao temeljni, višestruko ponavljani i najkarakterističniji motiv.
