primarne funkcije monema u rečenici, u Martinetovoj funkcionalnoj teoriji, one funkcije monema što odgovaraju odnosima koji tvore rečenicu, tj. odnosima među članovima izričaja kao cjeline. U izričaju (1) Jučer (2) ravnatelj banke (3) /iz/diktirao je (4) pismo od četiri stranice (5) osobnomu tajniku kojega je dao pozvati, primarne funkcije imaju elementi koji se vežu izravno na izričaj kao cjelinu, a ne na kakav njegov odsječak. U navedenom primjeru takvi su elementi (jednostavni ili složeni) označeni brojkama u zagradi, dok dijelovi nekih od njih – banka (u genitivu), četiri stranice (s prijedlogom od i u padežu), osobni (u istom padežu kao imenica na koju se odnosi), te zavisna rečenica je dao pozvati (uvedena odnosnom zamjenicom u padežu: kojega) – imaju neprimarne funkcije, jer se odnose na dijelove izričaja, a ne na cjelinu. Ako se uklone elementi s neprimarnim funkcijama (osim gramatičkih modalnosti), opća struktura izričaja neće se promijeniti (Jučer ravnatelj /iz/diktirao je pismo tajniku), a jezgreni elementi s primarnim funkcijama ne mogu se ukloniti, jer bi izričaj izgubio svako suvislo značenje (*banke od četiri stranice osobnomu kojega je dao pozvati). Primarne funkcije odgovaraju predikatu (predikatnoj jezgri: /iz/diktirao je), subjektu (kao aktualizatoru predikata: ravnatelj), direktnomu objektu (pismo…), indirektnomu objektu (…tajniku…), priložnim oznakama ili dopunama (jučer).
