pravo mora

pravo mora, dio međunar. prava koji sadrži pravila o pravnim režimima na pojedinim dijelovima mora i o njihovu razgraničenju. Vlast nad morskim prostranstvima oduvijek je bila važno pitanje za države koje su željele dominirati u međunar. odnosima. Međunarodnopravnim uređenjem odnosa država u pogledu plovidbe bavili su se i prvi značajniji pisci na području međunar. prava već od poč. XVII. st. Pritom je većina pisaca branila stajališta koja su odgovarala vladarima njihovih država.

Unatoč suprotnostima u stajalištima država i pisaca, postupno se razvijalo običajno međunar. pravo mora. Osnova prava mora, koja je bila općenito prihvaćena do XIX. st., bila je podjela morskih prostora na otvoreno more i uski pojas uz obalu države. Na otvorenome moru sve su države trebale imati jednaka prava, a obalni pojas bio je pod vlašću države uz obale koje se prostirao. Mnogi su se znanstvenici i u to doba bavili pravom mora, nastojeći objasniti postojeće običajno pravo, a predlagali su i nova rješenja za složenije odnose država u korištenju mora i zaštiti njegovih prirodnih bogatstava. Same države tim su se ciljevima povremeno posvećivale u međusobnim, najčešće dvostranim odnosima i ugovorima, a nešto sustavnije tek u okviru Lige naroda. U Hagu je 1930. održana kodifikacijska konferencija; jedna od zadaća bila joj je prihvaćanje konvencije o terit. moru. Iako su se države sporazumjele o sadržaju režima toga pojasa, nad kojim je obalnoj državi priznata suverenost, konvencija nije bila prihvaćena jer nije bilo sporazuma o najvećoj dopuštenoj širini terit. mora.

Sustavni napor u razvoju i kodifikaciji međunar. prava poduzeo je tek UN. Na temelju pripremnoga rada Komisije za međunarodno pravo, na Prvoj konferenciji UN-a o pravu mora, održanoj 1958. u Ženevi, prihvaćene su četiri konvencije: Konvencija o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu; Konvencija o otvorenome moru; Konvencija o ribolovu i očuvanju bioloških bogatstava otvorenoga mora; Konvencija o epikontinentalnom pojasu. U njima je ugl. uspješno kodificirano i precizirano običajno pravo mora, a prihvaćena su i mnoga nova pravila. Ipak, ni na toj konferenciji nije bilo sporazuma o širini terit. mora. Kako bi se riješilo to pitanje, u Ženevi je 1960. održana Druga konferencija o pravu mora. Međutim, ni tada nije došlo do sporazumnoga rješenja između pomorskih sila, koje su branile maksimalnu širinu od 3 morske milje, i većine obalnih država, koje su se zauzimale za širinu terit. mora od 12 milja.

Iako su sve Ženevske konvencije stupile na snagu do 1966., UN se već 1967. morao ponovno posvetiti pravu mora. Razlog su bile tvrdnje razvijenih zemalja da predstoji iskorištavanje mineralnih bogatstava podmorja otvorenoga mora. Prevladalo je stajalište zemalja u razvoju da režim otvorenoga mora nije primjenljiv i na njegovo podmorje, te da razvijene zemlje ne mogu nekontrolirano istraživati i iskorištavati rudna bogatstva, nego da za to duboko podmorje treba prihvatiti novi međunarodnopravni režim. Radi prihvaćanja toga novoga režima, ali i dopunjavanja rješenja iz 1958., UN je sazvao novu, Treću konferenciju o pravu mora. Konferencija je započela 1973., a zbog opsežnosti i kompleksnosti materije te suprotstavljenosti interesa različitih skupina država (velike pomorske sile, obalne države, zemlje bez obale, industrijalizirane države, zemlje u razvoju) Konferencija je trajala devet godina.

Tek 10. prosinca 1982. u Montego Bayu (Jamajka) otvorena je za potpisivanje Konvencija UN-a o pravu mora. Za razliku od ženevske kodifikacije, u nju su unesena pravila o cjelokupnom pravu mora, pa je ta konvencija jedan od najopsežnijih međunar. ugovora. Međutim, zbog nezadovoljstva industr. zemalja nekim rješenjima o režimu Zone međunarodnoga podmorja nastavljeni su pregovori o ispravcima i dopunama toga režima. Pregovori su tek 1994. doveli do posebnoga Sporazuma o primjeni dijela Konvencije koji se odnosi na Zonu međunarodnoga podmorja, nakon čega je dostignut broj od 60 ratifikacija, potrebnih za stupanje Konvencije na snagu. To se zbilo 16. studenoga 1994., a među strankama je već tada bila i Republika Hrvatska, koja je bila sljednica ratifikacije Konvencije od strane SFR Jugoslavije. Konvencija sada ima 149 država stranaka.

Stupanjem na snagu nove konvencije, Ženevske konvencije iz 1958. i dalje su ostale na snazi. No pravila Konvencije iz 1982. imaju prednost u primjeni među državama koje su stranke i Ženevskih konvencija i te nove konvencije. I Hrvatska je 1992. odlučila sukcesijom biti stranka triju Ženevskih konvencija: Konvencije o teritorijalnome moru i vanjskom pojasu, Konvencije o epikontinentalnom pojasu i Konvencije o otvorenome moru.

Pomorski zakonik što ga je Hrvatska donijela 1994. usklađen je s novom konvencijom, a i kasniji hrv. zakonski i podzakonski akti slijede to opće međunar. pravo. I sljedeći opis režima pojedinih pojasa na moru temelji se na Konvenciji iz 1982. Postojanje nekih režima uz obalu ovisi o volji pojedine obalne države, a druge režime ima na temelju toga što ima obalu. Osim toga, neki režimi mogu vrijediti na istim dijelovima mora, dok drugi isključuju svaka druga pravila.

Unutrašnje morske vode

Unutrašnje morske vode oni su dijelovi mora koji su s kopnenim područjem obalne države u toliko tijesnoj vezi da ta država ima s jedne strane najveći interes na njima, a s druge strane, zbog takve povezanosti, međunar. pravo joj nad njima priznaje suverenost kao i nad kopnenim područjem.

U unutrašnje vode pripadaju luke, zaljevi, more unutar otočja i more između otočnih lanaca i obale. Kod luka se vanjska granica unutrašnjih voda određuje crtom koja spaja najizbočenije stalne lučke građevine. Unutrašnjim vodama pripadaju i dijelovi mora između obale i otočja, ako ono nije previše udaljeno od obale.

Zaljev se smatra unutrašnjim vodama obalne države onda kada ta država vlada ulazom u zaljev i cijelom njegovom obalom. Vodena površina toga zaljeva mora biti barem jednaka površini polukruga koji se može opisati nad crtom što spaja krajnje točke ulaza u zaljev ili veća od nje. Duljina te crte ne smije biti veća od 24 morske milje. Međutim, pojedine države smatraju svojima neke zaljeve temeljem toga što su ih od davnine jedino one koristile (npr. Italija Tarantski zaljev, Libija zaljev Velika Sirta).

Ako je obala razvedena i duboko usječena, ili ako se uzduž obale, u njezinoj neposrednoj blizini, nalazi niz otoka, može se kao granica unutrašnjih morskih voda primijeniti metoda ravnih crta (te su ravne crte ujedno i polazne crte od kojih se mjeri širina terit. mora). No te se crte ne smiju znatno udaljiti od općega smjera obale, a dio mora koji leži unutar tih crta mora biti dovoljno povezan s kopnenim područjem. Temeljem tih odredaba, RH ima veliku površinu unutrašnjih morskih voda.

Za razliku od režima plovidbe terit. morem, strani brodovi imaju pravo plovidbe unutrašnjim morskim vodama samo onim morskim putevima koje im dopušta obalna država i pod uvjetima koje ona odredi. Pritom obalna država ne smije praviti razliku između brodova različitih zastava. Pri plovidbi unutrašnjim vodama strani brodovi potpadaju pod propise i vlast obalne države. No u praksi obalne države interveniraju prema stranim brodovima samo u slučaju povrjeda svojih interesa ili na zahtjev zapovjednika stranih brodova ili konzula države kojoj brod pripada.

Arhipelaške vode

Tzv. arhipelaške države, tj. države područje kojih se sastoji od jednog ili više arhipelaga (a gdjekad i drugih otoka), mogu unutar tih arhipelaga proglasiti svoje arhipelaške vode, koje time potpadaju pod njihovu suverenost. Suverenost se proteže i na zračni prostor iznad arhipelaških voda, na njihovo dno i podzemlje te na prirodna bogatstva koja one sadrže (arhipelaške su vode proglasili Filipini, Indonezija, Komori, Fidži i desetak drugih država). Unutar arhipelaških voda po općim se pravilima mogu odrediti i unutrašnje morske vode.

Arhipelaška država može povući ravne arhipelaške polazne crte od kojih započinje njihovo terit. more i drugi pojasi mora. One spajaju krajnje točke najudaljenijih otoka i nadvodnih grebena u arhipelagu, pod uvjetom da su tim crtama obuhvaćeni glavni otoci i područje u kojem je omjer površine vode i kopna, uključujući atole, između 1 : 1 i 9 : 1. Određivanjem tih omjera sprječava se da se arhipelaške vode određuju kod arhipelaga u kojima prevladava površina jednog otoka (npr. Kuba, Island), kao i da se arhipelaške polazne crte povlače kad arhipelag tvore mali i međusobno vrlo udaljeni otoci (npr. Tonga).

Kroz cijele arhipelaške vode brodovi svih država imaju pravo neškodljivoga prolaska, kao i kroz terit. more. Ako arhipelaškim vodama prolaze neke pomorske rute koje služe međunar. plovidbi, tim rutama brodovi i zrakoplovi svih država imaju pravo tzv. arhipelaškoga prolaska, liberalnijega režima od neškodljivoga prolaska.

Teritorijalno more

Teritorijalno more pojas je mora koji se proteže uzduž cijele obale neke države, odn. uzduž njezinih unutrašnjih morskih voda. Stoljetne dileme o najvećoj dopustivoj širini terit. mora okončane su Konvencijom o pravu mora, prema kojoj svaka obalna država sama određuje širinu svojega terit. mora, ali ona ne smije prelaziti 12 morskih milja, mjereno od polaznih crta, tj. od crta koje zatvaraju unutrašnje vode. Ako za to nisu utvrđene ravne polazne crte, širina se terit. mora računa od crta niskih voda. Kao prirodni dio kopna, i otoci imaju pod istim uvjetima pravo na svoje terit. more. Vanjska granica terit. mora – na kojoj završava suverenost država na moru – crta je na kojoj je udaljenost svake točke od najbliže točke polazne crte jednaka širini terit. mora. RH ima terit. more širine 12 morskih milja.

Ako obala neke države leži u uskome morskom prostoru, terit. more treba razgraničiti s morem države obale koje leže sučelice. Razgraničenje je uvijek potrebno i sa susjednom državom. Za oba ta slučaja Konvencija o pravu mora sadrži isto pravilo: ni jedna država nije ovlaštena, ako između njih nema suprotnoga sporazuma, proširiti svoje terit. more preko crte sredine, kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina terit. mora svake od tih dviju država. Ta se odredba ne primjenjuje onda kada je zbog povijesnih ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti terit. mora dviju država na drukčiji način.

Unatoč suverenosti obalne države, međunar. pravo dopušta neškodljivi prolazak stranih brodova kroz tuđe terit. more. Konvencija precizno određuje uvjete prolaska, kako bi on bio neškodljiv za obalnu državu, njezino terit. more, plovidbu i druge djelatnosti u tom prostoru. Osim u iznimnim slučajevima, prolazak mora biti neprekinut, mora se odvijati po plovnim rutama koje je odredila obalna država, mora se štititi morski okoliš, ne smiju se obavljati voj. djelatnosti, ne smije se ribariti. Obalna država može svojim propisima precizirati mnoge uvjete prolaska, a ima znatne nadležnosti prema brodu u prolasku u građanskoj i kaznenoj sudbenosti. Međutim, sve te mjere obalna država može poduzeti samo prema trg. brodu. Od stranoga ratnoga broda koji ne odgovori na poziv da se pokori propisima obalne države može se samo zahtijevati da odmah isplovi iz terit. mora.

RH odredila je dva uvjeta za prolazak stranih ratnih brodova svojim terit. morem, koji ne zadiru u pravo prolaska, a pridonose njegovoj »neškodljivosti«: namjera prolaska svakoga ratnoga broda mora se diplomatskim putem notificirati, a hrvatskim terit. morem ne smiju istodobno ploviti više od tri strana ratna broda iste zastave.

Vanjski pojas

Obalna država ima pravo proglasiti svoj vanjski pojas do udaljenosti od 24 morske milje od polaznih crta od kojih se mjeri širina terit. mora. U tome pojasu ona može obavljati nadzor kako bi spriječila kršenje svojih carinskih, fiskalnih, useljeničkih ili zdravstv. propisa na svojem području ili u svojem terit. moru, ili kako bi kaznila prekršitelje tih propisa. Osim toga, obalna država ima pravo nadzora i zaštite svojih propisa u prometu arheološkim i pov. predmetima nađenima na morskom dnu njezina vanjskoga pojasa.

RH nije proglasila svoj vanjski pojas.

Isključivi gospodarski pojas

Ako obalna država odluči uspostaviti svoj isključivi gosp. pojas, on se ne smije prostirati više od 200 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina terit. mora. Svako potrebno razgraničenje toga pojasa između država koje leže sučelice ili međusobno graniče ostvaruje se sporazumom na temelju međunar. prava, kako je navedeno u članku 38. Statuta Međunarodnoga suda, radi postizanja pravičnog rješenja.

U gosp. pojasu obalna država ima suverena prava istraživanja i iskorištavanja, očuvanja živih i neživih prirodnih bogatstava mora i podmorja te gospodarenja njima, te prava glede drugih djelatnosti radi gosp. istraživanja i iskorištavanja toga pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova. Osim toga, ona ima i jurisdikciju glede podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava, znanstv. istraživanja i zaštite morskog okoliša.

Obalna se država mora zauzimati za optimalno iskorištavanje živih bogatstava u svojem gosp. pojasu; u tu svrhu ona određuje cjelokupni dopustivi ulov živih bogatstava u pojasu. Ako za to ima mogućnosti, sama smije izloviti cijeli taj ulov. Ako to nije u stanju, onda mora sporazumno, uz naknadu, dati drugim državama pristup višku dopustivoga ulova. Pritom treba uzeti u obzir različite kriterije pravičnosti, među kojima su i potreba svođenja na najmanju moguću mjeru gosp. poremećaja u državama državljani kojih su uobičajeno ribarili u tom pojasu ili su znatno pridonijeli istraživanju i identificiranju ribljih naselja. Glede neživih prirodnih bogatstava gosp. pojasa nema ograničenja suverenih prava obalne države.

Sve države imaju u tuđim gosp. pojasima određene slobode koje uživaju i na otvorenome moru: slobodu plovidbe, prelijetanja, polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, te druge međunarodnopravno dopuštene upotrebe mora koje se tiču tih sloboda. Osim toga, u gospodarskom se pojasu primjenjuju i druga pravila iz režima otvorenoga mora u onoj mjeri u kojoj nisu nespojiva s posebnim pravilima o gosp. pojasu.

RH poduzela je neke početne zakonske mjere, ali još nije u cijelosti uspostavila svoj isključivi gosp. pojas.

Epikontinentalni pojas

Ženevskom kodifikacijom iz 1958. priznat je zahtjev obalnih država na suverena prava nad prirodnim bogatstvima na relativno plitkom podmorju izvan vanjske granice njihova terit. mora. Uvođenjem tog režima epikontinetalnoga pojasa ne zadire se u režim voda iznad njega, koje po današnjem pravu mora mogu biti u statusu isključivoga gosp. pojasa ili otvorenoga mora.

Prema Konvenciji o pravu mora, epikontinentalni pojas obuhvaća podmorje do udaljenosti od 200 morskih milja od polaznih crta od kojih se mjeri širina terit. mora, bez obzira na dubinu mora. Ako se prirodni podmorski produžetak kopnenoga područja obalne države proteže i dalje od 200 morskih milja, i to će se podmorje smatrati epikontinentalnim pojasom sve do vanjskoga ruba kontinentske orubine. No ni u tom se slučaju ne smije prelaziti udaljenost od 350 milja od polazne crte ili udaljenost od 100 milja od izobate od 2500 m. Sama obalna država izabire jednu od tih dviju varijanti za određivanje vanjskoga ruba svoje kontinentske orubine, ali o takvoj granici mora tražiti mišljenje Komisije za granice epikontinentalnoga pojasa, osnovane na temelju Konvencije o pravu mora.

Pravilo o razgraničenju epikontinentalnoga pojasa sa susjednim državama istovjetno je s onim o razgraničenju isključivoga gosp. pojasa, ali se ono primjenjuje samo na morsko dno i podzemlje, na što je ograničen i sam režim epikontinentalnoga pojasa. Epikontinentalni pojas RH konačno je razgraničen s Republikom Italijom ugovorom SFR Jugoslavije i Italije, sklopljenim 1968., kada se za razgraničenje epikontinentalnoga pojasa još primjenjivalo načelo crte sredine između polaznih crta od kojih se mjeri širina terit. mora.

Nakon proširenja epikontinentalnoga pojasa po novoj konvenciji o pravu mora, obalna država zadržava neograničena suverena prava iskorištavanja podmorja toga pojasa do 200 morskih milja, ali za iskorištavanje tih bogatstava izvan te udaljenosti ona mora plaćati ili davati doprinose u naravi ostalim državama, kojima ih dijeli Međunarodna vlast za morsko dno.

Otvoreno more

Otvoreno more sve je more koje nije uključeno u isključivi gosp. pojas, terit. more ili unutrašnje morske vode neke države ili u arhipelaške vode arhipelaških država. Otvorenomu moru pripada i zračni prostor iznad njega, ali ne i njegovo morsko dno i podzemlje; podmorje otvorenoga mora ili je epikontinentalni pojas ili pripada Zoni međunarodnoga podmorja.

Na otvorenome moru vlada načelo slobode mora te dužnost njegova korištenja isključivo u miroljubive svrhe i obveza čuvanja morskog okoliša. Temeljem slobode otvorenoga mora ni jedna država ne može uspostaviti suverenost nad nekim dijelom otvorenoga mora, a sve države na cijeloj njegovoj površini imaju: slobodu plovidbe, slobodu prelijetanja, slobodu polaganja podmorskih kabela i cjevovoda, slobodu izgradnje umjetnih otoka i drugih uređaja koje dopušta međunar. pravo, slobodu ribolova i slobodu znanstv. istraživanja. Te slobode vrijede jednako za države koje imaju morsku obalu kao i za one koje ne leže na moru.

Svaka država ima vlast nad brodovima pod svojom zastavom i nad osobama koje se nalaze na takvu brodu. Ipak, ratni brodovi mogu zaustaviti i pregledati strani trg. brod ako imaju ozbiljna razloga sumnjati da se brod bavi piratstvom, trgovinom robljem, da je riječ o brodu bez drž. pripadnosti ili da je brod koji vije stranu zastavu ili odbija istaknuti svoju zastavu zapravo brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod.

Zona međunarodnoga podmorja

Nagovještaj da industrijalizirane zemlje namjeravaju iskorištavati mineralna bogatstva ispod otvorenoga mora potaknuo je UN da prihvati poseban režim podmorja izvan svih granica nacionalne jurisdikcije. Opća skupština UN-a prihvatila je 1970. Deklaraciju o načelima kojima se uređuje morsko dno i podmorje izvan granica nacionalne jurisdikcije. Taj dio podmorja, tzv. Zona, i prirodna bogatstva toga prostora Deklaracijom se proglašavaju općim dobrom čovječanstva. Za Zonu su Deklaracijom ustanovljena neka temeljna pravna načela: a) Zonu ne mogu prisvojiti ni države ni fizičke ili pravne osobe; države ne mogu uspostaviti suverenost ili suverena prava nad bilo kojim dijelom Zone; b) istraživanje i iskorištavanje Zone i njezinih bogatstava obavljat će se u interesu cijeloga čovječanstva, bez obzira na zemljopisni položaj država, vodeći osobito brigu o interesima i potrebama zemalja u razvoju; c) Zona se smije iskorištavati samo u miroljubive svrhe; d) države moraju surađivati radi zaštite i očuvanja morskog okoliša u Zoni.

Deklaracijom se pozivaju države da istraživanje i iskorištavanje Zone urede međunar. režimom koji će uspostaviti »općeprihvaćenim ugovorom općega karaktera«. Ponajviše radi zaključivanja takva ugovora sazvana je Treća konferencija UN-a o pravu mora, na kojoj su se godinama sučeljavala gledišta industr. zemalja i država u razvoju. Prve su željele što više slobode, samostalnosti za svoje istraživanje i iskorištavanje podmorja, a druge što veće ovlasti Međunarodne vlasti za morsko dno – međunar. organizacije koja je osnovana kako bi ostvarila zajedničko angažiranje svih zemalja u svim etapama istraživanja i iskorištavanja Zone. Dugotrajnim se pregovorima na Konferenciji uspjelo od tih suprotstavljenih stajališta doći do kompromisnoga, tzv. paralelnoga sustava istraživanja i iskorištavanja Zone, koji je potanko razrađen i unesen u Konvenciju o pravu mora. Ipak, razvijene zemlje nisu tim kompromisom bile zadovoljne, pa su i nakon prihvaćanja Konvencije o pravu mora nastavljeni pregovori o Zoni. Tek kada je 28. srpnja 1994. prihvaćen Sporazum o promjeni dijela Konvencije koji se odnosi na Zonu, Konvenciju su ratificirale i mnoge razvijene zemlje, te je ona mogla stupiti na snagu. Bit je izmjena i dopuna Konvencije prihvaćenih u Sporazumu u tome da one modificiraju pravila iz Konvencije u skladu sa sadašnjim nepostojanjem interesa za iskorištavanje minerala dubokoga podmorja. Sporazumom su smanjeni troškovi država stranaka Konvencije za djelovanje Međunarodne vlasti za morsko dno, jer ona za sada neće ispunjavati sve zadaće koje su joj dodijeljene Konvencijom.