pravilo.
1. Općenito, ono što se nameće ili prihvaća kao uzor prema kojemu se treba ravnati, postupak koji treba slijediti ili se prema njemu ponašati.
2. U lingvistici i gramatici, u običnu značenju, preporuka ili obveza da se izabere određeni način ili oblik jezičnoga izražavanja, koji se u govoru i pismu nameće kao uzor (normativni propis). Također, tvrdnja koja izražava određenu gramatičku (jezičnu) zakonitost, stalan odnos određenih gramatičkih pojava. Unatoč iznimkama, u hrvatskome je pravilo da se pridjev stavlja ispred imenice (ribarski brodovi), ili da -l na kraju riječi ili na kraju sloga ispred suglasnika prelazi u -o. U modernoj lingvistici, pravilo je pretpostavka (hipoteza) u okviru opće lingv. teorije.
3. U generativnoj gramatici, svaki od formalnih izraza koji tvore generativnu gramatiku, npr. pravilo rečenične strukture: P (rečenica) → SN (imenska sintagma) + (tj. iza koje dolazi) SV (glagolska sintagma); ili PP (prijedložni izraz) → P (prijedlog) + SN (imenska sintagma). Takvim se skupovima utvrđuje zašto nešto jest rečenica danoga jezika, a nešto drugo nije. U drugim lingvističkim školama nazivak pravilo ima i drugačija značenja.
