Praški listići (latinski Fragmenta Pragensia), najstariji spomenik češko-moravske redakcije staroslavenskoga jezika, pisan glagoljicom na pergamentu potkraj XI. stoljeća; dva vrlo oštećena lista, od kojih je prvi palimpsest (s također glagoljičkim tekstom na ostruganoj pozadini). Prema jednim istraživačima predložak za prijevod bio je grčki, a prema drugima ruski crkvenoslavenski: prvi listić sadrži himne, a drugi (nešto stariji nego prvi) dio bogoslužja za Veliki petak po bizantskom obredu. Pretpostavlja se da im je nastanak vezan za Sazavski samostan, središte češke slavenske pismenosti u XI. stoljeću (1032–97). Pronašao ih je Karl Höfler 1855. u kaptolskom arhivu katedrale sv. Vida u Pragu, gdje se i danas čuvaju. Prvi ih je objavio P. J. Šafařík (Glagoljički odlomci – Glagolitische Fragmente, 1857). Kao i Kijevske listiće, glagoljicu Praških listića obilježuje sklonost prema slovnoj koordinaciji, koja će, zbog naglašenih veza s jugom, na hrvatskom prostoru dovesti do uspostave tzv. uglate (ustavne) glagoljice.
