površinski kop, rudarski objekt i sustav rudarskih radova kojima se iskorištavaju mineralne sirovine što leže na površini ili plitko ispod površine. Iskorištavanje ležišta površinskim kopom obuhvaća raskrivanje rudnoga tijela (uklanjanje otkrivke ili jalovine), otvaranje (najčešće u obliku terasa – etaža) i otkopavanje. U brdskome površinskom kopu etaže se zasijecaju u padini brijega i otkopana se masa spušta na zbirnu etažu (temeljni radni plato). U pravilu se višeetažni kop iskorištava odozgo prema dolje, tj. otkopavanje napreduje od viših prema nižim etažama. U dubinskom površinskom kopu etaže se zasijecaju u dubinu i masa se izvlači na temeljni radni plato. Ako radne površine kopa graniče s morem, jezerom ili rijekom, onda je to obalni kop. O vrsti sirovine ovise i temeljne radne operacije pri izdvajanju mineralne sirovine iz ležišta; to su: bušenje i miniranje, strojno dobivanje, piljenje i cijepanje. Nakon toga slijedi utovar i prijevoz sirovine do postrojenja za oplemenjivanje (tehničko-građevni kamen, rude, ugljen, nemetali) ili do pilane (arhitektonsko-građevni kamen). Podvodno-površinsko iskorištavanje, uz iznimku morske soli, obavlja se s brodova opremljenih uređajima za razaranje stijena pod vodom i opremom za hidraulični transport i oplemenjivanje, ili s pomoću plovnih bagera. Prednosti su površinskog iskorištavanja pred podzemnim velika produktivnost i koncentracija rada, veliko iskorištenje rudnoga tijela te bolji i sigurniji uvjeti rada, a nedostatci su rješavanje imovinsko pravnih odnosa, ovisnost o klimatskim uvjetima, veliki troškovi raskrivanja rudišta i ograničenja u vezi sa strogim zahtjevima za očuvanjem prirode. (→ oplemenjivanje mineralnih sirovina; rudnik)
