povijest (historija, od lat. historia < grč. ἱστορία: ispitivanje; obavijest; znanost; opisivanje, pripovijedanje), naziv koji se u starom i srednjem vijeku upotrebljavao uglavnom u smislu izravnoga promatranja i izvještaja o tom promatranju. Prošlim se događajima u srednjem vijeku bavila kronika. Iz tada raširenoga tipa izvještaja o prošlosti (lat. gesta: događaji) nastali su termini za povijest u mnogim jezicima: njem. Geschichte, češ. déjiny, slov. zgodovina, hrv. dogodovština ili događajnica (u XIX. st.). Humanizam je dao podlogu suvremenomu shvaćanju povijesti kao stvarnoga, materijalnoga pojma koji označuje prošlu zbilju (lat. res gestae: djela), dakle predmet istraživanja povijesne znanosti, i kao teoretskoga, formalnoga pojma koji obuhvaća svako bavljenje prošlošću (historia rerum gestarum). Povijest kao historia rerum gestarum ima šire i uže značenje. Povijest u širem smislu način je na koji čovjek spoznaje svijet uz pomoć uspomena, tradicija, mitova te neprovjerenih i nekontroliranih predodžaba o stvarnoj prošlosti. Povijest u užem smislu jest znanost, tj. specifičan način spoznavanja svijeta na temelju znanstvene rekonstrukcije povijesnih činjenica tijekom istraživačkoga procesa svojstvenoga povijesti, i uz pomoć precizno izgrađenih tehnika znanstvenog istraživanja. U tom užem smislu, povijest ima dva značenja. U prvom je to postupak istraživanja i rekonstrukcije povijesnih činjenica, dakle »zanat« povjesničara, a zatim rezultat istraživanja u obliku određenih, uglavnom pismenih, iskaza povjesničara o povijesnim činjenicama što ih je ispitao. U tom drugom smislu upotrebljava se i naziv historiografija. U starom i srednjem vijeku povijest uglavnom nije imala zadaću postizanja istinitih spoznaja o prošlosti. Ona je bila vrsta književnosti koja je opisivala određene događaje (narativna historija) ili je suvremenike u praktične svrhe upućivala na tradiciju kao uzor (pragmatična historija). Tek je humanizam svojim kritičkim pristupom povijesnim izvorima, autoritetu svjedočanstava i tradicionalnim shvaćanjima položio temelje stjecanju pouzdanijega znanja o prošlosti i njegovu prenošenju racionalnim argumentima. S vremenom je kritičnost postala oruđe za što sigurnije i iscrpnije utvrđivanje povijesnih činjenica na temelju sustavno izgrađenih tehnika. Temelj radionici povjesničara-stručnjaka položio je eruditski smjer (XVI–XVIII. st.), koji je pronašao i sustavno razradio tehničke postupke za utvrđivanje povijesnih činjenica (tradicionalne pomoćne povijesne znanosti). Eruditi ili antikvari nisu se bavili interpretacijom utvrđenih povijesnih činjenica. Zato se usporedno razvijala povijest koja je, u skladu s potrebama određenih društvenih slojeva, interpretirala uglavnom neprovjerene povijesne činjenice, a svoj je vrhunac postignula za prosvjetiteljstva. U Njemačkoj su u prvoj pol. XIX. st. bile spojene erudicija i interpretativna povijest pod utjecajem idealističke filozofije i njezina nauka o kretanju ideja u vremenu. Taj eruditsko-genetički smjer, koji se tijekom XIX. st. proširio na cijelu Europu i Ameriku, uz velike je poteškoće usmjerio povijest prema znanosti. Eruditsko-genetičkomu smjeru glavno je pouzdano utvrđivanje pojedinačnih povijesnih činjenica, tj. događaja, istraživanje njihova nastanka i toka kretanja, njihovo povezivanje u kontinuiranim kronološkim nizovima. Pritom se stvara predodžba da je dovoljno skupiti određen broj dobro dokumentiranih činjenica, iz kojih onda povijesna znanost tobože izrasta sama od sebe. Povijest (res gestae) shvaća se kao zbroj činjenica koje se nalaze u gotovu stanju u izvorima, a povjesničar ih samo skuplja, kritički analizira, opisuje i pasivno registrira. Eruditsko-genetički smjer sa svojim dvjema glavnim varijantama, idealističkim historizmom i pozitivizmom, bavio se uglavnom političkim događajima i nije obraćao pozornost na sveukupnost društvene zbilje. Zato eruditsko-genetički obrazac povijesnih istraživanja kao tradicionalna, »događajna« povijest neprekidno doživljuje razmjerno oštru kritiku od poč. XX. st. do današnjega doba. Pod utjecajem golemih promjena što ih je prouzročio razvoj industrijskog društva povijest je počela proučavati društvene procese s vrlo složenim strukturama koje dugo traju. Postalo je očito da stvarnost nije gotov zbroj pojedinačnih činjenica, nego je sklop složenih struktura, a povjesničar rekonstruira njihov model tijekom istraživačkoga procesa. Pritom on ne može samo pasivno bilježiti nego mora postati aktivan subjekt, tj. graditelj spoznaje. Ta strukturalna ili integralna refleksija ima različite varijante. Najpoznatija je u tom pogledu francuska škola tzv. analista (po časopisu Annales). U današnje doba povijesno istraživanje obuhvaća sva područja prošle stvarnosti (povijest društva, obitelji, žena, mentaliteta, svakidašnjice, itd.), pri čem se primjenjuje interdisciplinarni pristup (posebice se surađuje sa srodnim znanostima kao što su sociologija, etnologija, antropologija, demogeografija, arheologija, povijest umjetnosti itd.) i različite metode (od dubinske analize teksta do modernih kvantitativnih metoda).
