Posavina, ravnica oko srednjeg i donjega toka Save; obuhvaća približno 10 000 km²; duga je oko 400 km. Pruža se od ušća Sutle u Savu na zapadu do utoka Save u Dunav na istoku. Od Podravine na sjeveru odijeljena je Maceljskom gorom, Ivanščicom, Kalnikom, Bilogorom, Papukom i Krndijom. S juga je omeđena Petrovom (Gvozd) i Zrinskom gorom te niskim gorjem sjeverne Bosne i Srbije. Dijeli se na Hrvatsku, odn. Slavonsku Posavinu (Turopolje, Lonjsko polje i dr.), Bosansku Posavinu (Lijevče-polje oko ušća Vrbasa i Semberija u donjem toku Drine) i Posavinu u sjevernome dijelu Srbije (Mačva). S Podravinom se spaja širokom prapornom (lesnom) ravnicom između Fruške gore i Dilj-gore. Uz osamljena brda i planine oko Požeške kotline znatno je uža. Uz Pakru, Čazmu i Lonju proširuje se prema Podravini. Uz Savu i njezine pritoke pruža se nizina, koja je prema sjeveru i jugu okružena nešto višom ravnicom. Zbog čestih poplava i veće vlažnosti raširena je hrastova šuma. Naselja su ugl. izdužena uz ceste; na brežuljcima gornje Posavine prevladava tip rastrkanih naselja. Gradovi leže uz rijeke (Zagreb, Sisak, Slavonski Brod, Brčko, Srijemska Mitrovica, Šabac). Glavni su prometni putevi Sava (plovna do Siska), posavska željeznička pruga i autocesta Zagreb–Lipovac.
Povijest. Najstariji tragovi naseljenosti na prostoru uz rijeku Savu (područje Zagreba i Nove Gradiške) potječu iz paleolitika, a u okolici Slavonskoga Broda pronađena su bogata arheološka nalazišta iz neolitika. U I. tisućljeću pr. Kr. Posavinu su naseljavala panonska plemena. Ondje su se u IV. st. pr. Kr. naselili Kelti, koji su na mjestu današnjega Siska podignuli utvrđeno naselje Segesticu, a u III. ili II. st. pr. Kr. sagradili utvrdu Marsoniju (Slavonski Brod) te osnovali istoimeno naselje. Rimskim osvojenjem u I. st. pr. Kr. posebno se razvila Siscia, koja je bila polazište za daljnja osvajanja Panonske nizine. Za rimske uprave Posavina se isprva nalazila u sastavu provincije Panonije, a nakon njezine podjele u II. st. najveći se dio Posavine našao u sastavu Gornje Panonije, dok se dio od Marsonije nizvodno našao u sastavu Donje Panonije. Novom upravnom podjelom 297. Posavina je ušla u sastav provincija Savske Panonije i Druge Panonije. Od IV. do VI. st. na taj su prostor prodrli Goti, a zatim Huni, koji su nakon pustošenja Sirmija (Srijemska Mitrovica) 441. poharali sav prostor uz Savu do Siscije, ali se ondje nisu trajnije zadržali. U VI. st. u Posavinu su prodrli Langobardi, Avari te Slaveni. Od IX. st. područje Posavine nalazilo se u sastavu franačke države. Nakon smrti Karla I. Velikoga (814) panonski knez Ljudevit Posavski, koji je imao sjedište u Sisku, pokušao se otrgnuti od franačke vlasti, ali je Posavina do X. st. ostala pod Francima. Nalazila se zatim pod vlašću hrvatskih i ugarskih vladara prije stvaranja Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. Od XIV. st., jačanjem bosanske države, krajevi južno od Save postali su poprištem sukoba hrvatsko-ugarskih i bosanskih vladara. Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. Matija Korvin, radi zaustavljanja daljnjih osmanskih prodora, osnovao je na prostoru južno od Save jajačku, srebreničku i šabačku banovinu. U srednjem vijeku uz obalu Save razvila su se mnoga vlastelinstva (Susedgrad, Medvedgrad, Samobor, Okić, Božjakovina, Kutina, Velika, Brod, Vrbova, Dubovac). U XV. st. Posavinu su povremeno napadali Osmanlije, a osvajanje toga prostora započeli su nakon pada Beograda 1521., odnosno Jajca 1528., kada su osvojili desnu obalu Save i započeli gradnju uporišta za daljnje prodore prema sjeveru. Između 1530. i 1552. osvojili su slavonski dio Posavine, a 1593. bili su zaustavljeni kraj Siska. U Bečkom (Velikom) ratu 1684–99. Osmanlije su napustili slavonsku Posavinu; 1687. bili su potisnuti do Save, a uskoro, nakon pobjede habsburške vojske u bitki kraj Svinjara (Davora), protjerani iz Nove Gradiške i Slavonskoga Broda. God. 1690. Osmanlije su ponovno uspjeli zauzeti lijevu obalu Save i središnju Slavoniju, no već u listopadu sljedeće godine konačno su bili potisnuti iz toga prostora. Karlovačkim mirom 1699. rijeka Sava (od ušća Une do ušća Bosuta) bila je određena kao granična crta između Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva. Požarevačkim mirom 1718. granica je bila izmijenjena, ali je već Beogradskim mirom 1739. ponovno bila vraćena na rijeku Savu. Od početka XVIII. st. Posavina se većim dijelom nalazila u sastavu Slavonske krajine. Ukinućem Vojne krajine 1881. područje uz Savu bilo je uključeno u sastav županija banske Hrvatske. Tijekom XVIII. st. porasla je uloga Save kao plovnoga puta, što je utjecalo na razvoj trgovine i obrta te naseljâ uz rijeku. Iako su već sredinom XIX. st. bili izrađeni projekti za izgradnju željezničke pruge u Posavini, to nije odgovaralo bečkim i budimpeštanskim gospodarskim interesima, pa je željeznica posavskom trasom bila izgrađena tek potkraj XIX. st., povezavši Rijeku i Zemun. Za Kraljevine Jugoslavije, Posavina je nakon podjele države na banovine (1931) bila u sastavu Savske banovine. Za II. svjetskog rata u sastavu Nezavisne Države Hrvatske našao se i bosanski dio Posavine. Posavina, posebno njezin slavonski dio kao prva crta bojišnice, teško je stradala za Domovinskoga rata. U Okučanima su se od samoga početka napetosti počeli okupljati srpski ekstremisti iz Okučana i Nove Gradiške, a prvi oružani napad na hrvatske policajce izvršili su u kolovozu 1991. Slavonski Brod je tijekom rata teško stradao i u srpskim napadima iz Bosne. Okupirani dijelovi Posavine oslobođeni su u vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995.
