polarografija (polarni + -grafija), instrumentalna tehnika kemijske analize koju je 1924. uveo i poslije usavršio češ. kemičar J. Heyrovský. Ubraja se u amperometrijske (voltametrijske) elektrokemijske tehnike, tj. osniva se na određivanju ovisnosti između jakosti struje i elektrodnoga potencijala u elektrolitskoj ćeliji s otopinom tvari za analizu. Jednu od elektroda ćelije čini živa na dnu posude, a drugu živa koja stalno kapa iz kapilarne cijevi uronjene odozgo u elektrolit. Prva od tih elektroda ne može se polarizirati zbog svoje velike površine; druga se, naprotiv, zbog male i stalno obnavljane površine živine kapljice može vrlo brzo polarizirati i depolarizirati. Povećava li se postupno napon počevši od nule, kapljičasta živina elektroda u početku se polarizira i struja ostaje gotovo konstantna. Međutim, kapljičasta elektroda depolarizirat će se svaki put kada se postigne napon potreban za redukciju nekog od iona prisutnih u otopini. Za redukcije struja naglo raste do nove vrijednosti, na kojoj opet ostaje konstantna, uz ponovnu polarizaciju kapljičaste elektrode, sve dok se ne postigne napon potreban za redukciju sljedećega sastojka otopine. Tako se može jednostavno provesti kvalitativna (vrijednost napona) i kvantitativna (porast difuzijske struje) analiza elektrolita, ako se potencijali redukcije u njoj sadržanih iona jedan od drugoga dovoljno razlikuju. Noviji tipovi uređaja za polarografsku analizu (polarograf) proširili su mogućnosti te tehnike, tako da se danas mogu polarografski odrediti i najmanji tragovi metalnih iona i drugih tvari koje se mogu reducirati. (→ depolarizacija; polarizacija)
