poetski realizam, naziv za smjer u francuskom igranom filmu koji je trajao približno 1936–40., a odlikovao se specifičnom simbiozom poetičnih i oporih realističkih komponenta. Odnosi se na filmove gotovo isključivo suvremene tematike, često usredotočene na tragičnu ljubavnu vezu, obilježene pesimističnim svjetonazorom, što se tumačilo kao izraz krize građanskoga društva i tjeskobe uoči II. svj. rata. Sadržajna i tematska dominanta struje, zamjetljiva prije u filmovima J. Feydera i J. Vigoa, prikaz osamljenih pojedinaca koji se razočaravaju i u najbližima, žive u neskladu s licemjernom okolinom, ne ponašaju se prema pravilima »društvene igre« i koji u ogorčenju često reagiraju ekscesno, dolaze u sukob sa zakonom pa je bijeg najčešće i jezgra fabule tih filmova. Najistaknutiji su redatelji M. Carné, J. Renoir, J. Grémillon i J. Duvivier, za rata i nakon njega odlike toga smjera varirali su H.-G. Clouzot i J. Becker, potom Yves Allegret i R. Clément. Postavši jednom od temeljnih zasada franc. kinematografije, poetski realizam nastavio se donekle i u struji novi val (npr. J.-L. Godard i Ch. Chabrol), naposljetku i u struji tzv. neobaroka iz 1980-ih (L. Besson, J.-J. Beineix, Leos Carax). Među scenaristima najznačajniji je J. Prévert, prema čijim je poetičnim dijalozima povjesničar Georges Sadoul nazvao struju, a među glumcima J. Gabin, M. Morgan, M. Simon, Arletty i Jules Berry.
