pisaći stroj, mehanički ili električni stroj za pisanje. Kod mehaničkog pisaćeg stroja sve se radnje obavljaju ručno, uz pomoć ugrađenoga mehanizma. Pritiskom na željenu tipku na tipkovnici, pokreće se poluga (batić) s pripadnim, reljefno istaknutim slovnim znakom. Batić udara o pisaću vrpcu s tintom i time se slovni znak otiskuje na papiru uz koji je vrpca prislonjena. Tijekom pisanja, papir pridržava valjak, koji se zajedno s njim pomiče pri svakom udarcu tipke suprotno od smjera pisanja, a povlačenjem posebne poluge, valjak se zakreće kako bi se pisanje nastavilo u novom retku. U električnih pisaćih strojeva otiskivanje je električno potpomognuto, pa je dovoljan samo lagan pritisak na tipku tipkovnice. U nekih se pisaćih strojeva svi znakovi nalaze na pisaćoj glavi u obliku loptice, koja je izmjenjiva, pa se može mijenjati i vrsta pisma, odnosno skup znakova. Valjak s papirom je nepomičan, a pomiče se glava, od početka do kraja retka. Prema namjeni, razvijeni su posebni tipovi pisaćih strojeva, kao što su stenodaktilografski pisaći stroj, pisaći stroj za slabovidne, pisaći stroj za note i dr.
Prvi pisaći stroj patentirao je engleski inženjer Henry Mill 1714., no prvi upotrebljivi prototip s valjkom i polužjem izradio je austrijski mehaničar Peter Mitterhofer 1866. Serijsku proizvodnju pokrenula je američka tvornica Remington 1873. Električni pisaći strojevi s izmjenjivom glavom pojavili su se u drugoj polovici XX. st. (patentirala ih je tvrtka IBM), a nešto poslije i strojevi s mikroprocesorom, koji su na malenom zaslonu mogli prikazati tekst prije no što će biti otisnut na papiru. Danas se za pisanje i uređivanje tekstova mjesto pisaćega stroja rabi računalo, koje na negdašnju napravu podsjeća tek rasporedom slova na tipkovnici.
