Pinter [pi'ntə], Harold, engleski dramatičar (London, 10. X. 1930 – London, 24. XII. 2008). Nakon studija glume počeo je nastupati u kazalištu i objavljivati pjesme. Pozornost je privukao kao dramatičar tekstovima Soba (The Room, 1957) i Rođendan (The Birthday Party, 1958), u kojima dojam neobjašnjive prijetnje čovjeku pojačava smjenjivanjem eliptičnih rečenica i napete šutnje, što ostaje glavnom značajkom njegova dijaloga u gotovo svim dramama, od kojih su najpoznatije: Lift za kuhinju (The Dumb Waiter, 1960), Nadstojnik (The Caretaker, 1960), Povratak (The Homecoming, 1965) i Ničija zemlja (No Man’s Land, 1975). Nakon psihološke drame o ljubavnome trokutu Prijevara (Betrayal, 1978), posebne zbog inverzije kronološkoga slijeda prizora, posvetio se borbi za ljudska prava i pisanju kratkih igrokaza sličnih poučnim komadima B. Brechta. Dužim se formama vratio oniričkom dramom Mjesečina (Moonlight, 1993), nakon koje slijede Pepeo pepelu (Ashes to Ashes, 1996) te Proslava (Celebration, 1999), u kojoj postiže komički učinak suprotstavljanjem razgovora dviju skupina gostiju otmjenoga restorana (muškarca i žene zaokupljenih svojim nevjerama, odnosno dvojice postarijih mafijaša sa suprugama) i neobičnim ponašanjem vlasnika i konobara. Često je režirao te glumio u svojim i tuđim dramskim komadima, a cijenjen je i kao autor dvadesetak scenarija, npr. za filmove Sluga (1963), Nesreća (1967) i Ljubavni glasnik (1970) J. Loseya te Ženska francuskog poručnika (1981) K. Reisza i Proces (1993) D. H. Jonesa. Opsjednut slikom ljudi što su u zatvorenu prostoru prožeti strahom od neobjašnjivih sila ili nasilnih uljeza, s govorom kao jedinom obranom, Pinter se svojim komedijama prijetnje svrstao među rijetke engleske predstavnike teatra apsurda. Mnoge su njegove drame izvedene u hrvatskim kazalištima. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 2005.
