Piaget [pjažε'], Jean, švicarski psiholog (Neuchâtel, 9. VIII. 1896 – Ženeva, 16. IX. 1980). Profesor dječje psihologije na Sveučilištu u Ženevi. Jedan od najznačajnijih istraživača kognitivnoga razvoja djece i utemeljitelj epistemologije kao eksperimentalne znanosti. Najvažniji su njegovi pojmovi: funkcionalna stabilnost i strukture, iz kojih su proizašli stupnjevi kognitivnoga razvoja i na njem zasnovanoga moralnoga razvoja djece. Utvrdio je 4 stupnja razvoja u funkciji dobi: stupanj senzornomotorne inteligencije, razdoblje predoperacionalnog mišljenja, razdoblje konkretnih operacija i razdoblje formalnih operacija. Glavno područje njegova znanstvenog zanimanja bilo je ujedinjenje biologije i logike; zato je istraživao razvoj pojmova i jezika, interaktivno ponašanje djece i predmeta te mentalnu manipulaciju simbolima u djece. Svojim je postavkama utjecao ne samo na psihologiju nego i na filozofiju, pedagogiju i informacijsku znanost. Glavna djela: Jezik i misao u djeteta (Le Langage et la pensée chez l’enfant, 1923), Razvoj poimanja vremena u djeteta (Le Développement de la notion de temps chez l’enfant, 1932), Rođenje inteligencije u djeteta (La Naissance de l’intelligence chez l’enfant, 1948), Uvod u genetičku epistemologiju (L’Introduction à l’épistémologie génétique, I–III, 1950), Perceptivni mehanizmi (Les Mécanismes perceptifs, 1961).
