Petar Orseolo, ugarski kralj (Venecija, oko 1010 – ?, 1046). Sin mletačkog dužda Ottonea II. i Marije Arpadović, sestre ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića. Nakon što mu je 1031. poginuo sin i nasljednik Emerik, Stjepan I. imenovao ga je novim nasljednikom te je nakon Stjepanove smrti 1038. stupio na prijestolje. Pomagao je Čehe u ratu protiv rimsko-njemačkog cara Henrika III., 1039–40. napao je bavarsku Istočnu marku, a podupirao je i ustanak bugarskog velikaša Petra Deljana protiv Bizanta. U Pečuhu je utemeljio katedralu. Prvo razdoblje njegove vladavine okončano je 1041., kada je bio zbačen zbog samovolje, favoriziranja njemačkih i talijanskih dvorjana te sukoba s ugarskim plemstvom koje je na prijestolje dovelo nekadašnjeg palatina Samuela Abu. Sklonio se u Austriju te se 1044. uspio vratiti na prijestolje zahvaljujući pomoći svojega šurjaka markgrofa Adalberta I. Austrijskoga i cara Henrika III. kojemu je 1045. dao prisegu vazalske vjernosti. Ubrzo je protiv njega izbio ustanak poganskih podanika, potpomognut nezadovoljstvom dijela Crkve, kojemu je na čelu stajao čanadski biskup Gerhard, podrijetlom također Mlečanin (pretpostavlja se da je njihov sukob bio posljedica loših odnosa njihovih rodova u Veneciji). Sinovi Vazula Arpadovića, bratića Stjepana I., Andrija I. i Levante su ga 1046. zarobili i zajedno s njegovim sinovima dali oslijepiti te je Petar ubrzo umro.
