Perzija, do 1935. službeni naziv za Iran, izveden od imena Perzijanaca, dominantnog etničkog sloja na području Iranske visoravni u starom vijeku, naseljenog ondje približno od 1600. pr. Kr. Iz svojih sjedišta u antičkoj pokrajini Persis u južnom Iranu Perzijanci su se postupno širili na zapad, u Elam (oko 600. pr. Kr.). Do polovice VI. st. pr. Kr. priznavali su vlast Medijaca. Perzijski vladar Kir II. (vladao 559. do 529. pr. Kr.) srušio je medijsku vlast (550. pr. Kr.), sjedinio Mediju i Perziju pod svojom vlašću i udario temelje velikoj perzijskoj državi. Idućih godina osvojio je Lidiju (546. pr. Kr.), grčke maloazijske gradove (545. pr. Kr.) i Babiloniju (539. pr. Kr.). Njegov nasljednik Kambiz proširio je tijekom sedmogodišnje vladavine svoju vlast na Cipar, Feniciju i Egipat (bitka kraj Peluzija 525. pr. Kr.). Darije I. (vladao 522. do 486. pr. Kr.) osvojio je na zapadu dijelove Tracije i Makedonije, proširio svoju vlast na sjeveru do Kavkaza i na istoku do Inda. Osnovao je glavni grad Perzepolis i sagradio velebne palače u Suzi. Prvi jači udarac perzijskoj državi (za Darija I. i Kserksa I.) nanijeli su Grci u ratovima koji su započeli jonskim ustankom u Maloj Aziji. Nakon poraza kraj Maratona (490. pr. Kr.), Salamine (480. pr. Kr.) i Plateje (479. pr. Kr.), Perzija je iz ofenzive prešla u defenzivu. Kalijinim (Kimonovim) mirom 449. pr. Kr. morala se odreći vlasti nad maloazijskim jonskim gradovima. Dinastičke borbe sve su više slabile državu; posljednji vladar koji je još jedanput uspio uspostaviti stari sjaj krune Ahemenida bio je Artakserkso III. (vladao 359. do 338. pr. Kr.). Nekoliko godina poslije Perzija je pala pod naletom vojske Aleksandra III. Velikoga (331. pr. Kr.). Nakon Aleksandrove smrti ušla je u sastav država Seleukida. Pol. III. st. pr. Kr. uspjela je Partija, dio nekadašnje perzijske države južno od Aralskoga jezera, pod dinastijom Arsakida steći samostalnost i uskoro zavladati velikim dijelom Perzije. Ovisni vladari na užem području Perzije priznavali su vrhovništvo partskih kraljeva približno sve do 224. Tada je Ardašir I. (224–241) iz domaće perzijske dinastije Sasanida porazio i ubio partskoga kralja Artabana V. (208–226) i utemeljio novoperzijsku (sasanidsku) državu (opstala do 651). Parti su se nastavili boriti sve dok nekolicina arsakidskih knezova nije naposljetku pobjegla u Armeniju, gdje je pobočna kraljevska partska loza vladala do 428. Sasanidska Perzija od samoga je početka vodila s Rimom dugotrajne borbe za nadzor nad sjevernom Mezopotamijom i Armenijom. Šapur I. (241–272) uspješno je u tri navrata ratovao s Rimom, a rimski prodor za Bahrama II. (276–293) ostao je bez učinka. Doživjevši težak poraz, Narzes je (293–302) bio prisiljen 298. sklopiti mir prema kojemu je Armenija ostala pod rimskim vrhovništvom, a Rimu su prepušteni i dijelovi sjeverne Mezopotamije. Tek je Šapur II. (309–379) uspio iznova osvojiti Mezopotamiju i pripojiti veći dio Armenije (363) te učvrstiti granicu na istoku i srediti unutrašnje prilike u državi. Potkraj IV. st. Perzija je potonula u bezvlađe, a kriza se nastavila i u V. st., uvjetovana čestim upadima i pustošenjima Heftalita. Od IV. st. odnose s Rimom opterećivalo je i pitanje položaja kršćana u Perziji. Obnova njihova progona potaknula je rat s Bizantom (421–422), nakon kojega je Bahram V. (421–439) bio prisiljen kršćanima zajamčiti slobodu vjeroispovijesti. Kavad I. (488–531) ponovno je uspostavio čvrstu središnju vlast te pokrenuo dva nova rata protiv Bizanta (502–506., 526–532). Sukobi su bili nastavljeni i za njegova nasljednika Hosroea I. Anuširvana (531–579), koji je 562. sklopio mir kako bi potom uspješno ratovao protiv Huna (odlučujuću pobjedu nad njima izvojevao je 567. uz pomoć Turaka). Za vladavine Hosroea I. Anuširvana sasanidska Perzija postigla je najveći opseg. Tijekom novoga rata protiv Bizanta (572–590) Turci su napadali istočnu granicu Perzije. Hosroe II. Parvez (590–628) obnovio je rat protiv Bizanta (602) i porazio arapska beduinska plemena (604). Nakon početnih uspjeha i zauzeća sjeverne Mezopotamije, Sirije, Palestine i Egipta te prodora u Malu Aziju, Sasanidi su se od 622. povlačili pred protuofenzivom bizantskog cara Heraklija I., koja je pobjedonosno okončana mirom 628. Sasanidi su se morali odreći nedavnih stečevina. Oslabljeni dugim ratovanjem, nisu se mogli suprotstaviti nadiranju nove sile, Arapa. Arapski napadi i pobjede 637. kraj Kadisije na donjem Eufratu i 642. kraj Nehavenda u Mediji zapečatili su sudbinu sasanidske Perzije. Smrću poraženoga Jezdegerda III. (632–651) kraj Merva dogodio se njezin konačni slom i cijela je bila pripojena novonastajućoj, velikoj arapskoj državi. (O daljnjoj povijesti Perzije → iran, povijest)
Jezik
Perzijski jezik, jezik zapadnog odvjetka iranskih jezika, službeni jezik Irana, poznat je i pod imenom farsi, po pokrajini Fars u južnom Iranu iz koje se proširio. Današnji perzijski jezik potekao je neprekinutim razvojem iz staroperzijskoga, koji je posvjedočen od VI. st. pr. Kr. natpisima ahemenidskih vladara. Najpoznatiji je među njima monumentalni natpis Darija I. iz Behistuna (oko 510. pr. Kr.), sastavljen na trima službenim jezicima ahemenidske države: staroperzijskome, akadskome i elamskome. Kao i drugi jezici međurječnoga kulturnoga kruga u I. tisućljeću pr. Kr., i staroperzijski se pisao klinopisom. Nakon Aleksandrovih osvajanja u drugoj polovici IV. st. pr. Kr., u Iranu se neko vrijeme kao jezik uprave pokušalo nametnuti grčki, no početkom I. tisućljeća ponovno je prevladao iranski jezik pehlevi, koji je potekao izravno iz staroperzijskoga. Na tom su jeziku sastavljeni natpisi sasanidskih vladara (III–VII. st.) i neki mazdaistički vjerski spisi (mlađi slojevi Aveste). Pisao se inačicom aramejskoga pisma. Nakon muslimanskog osvojenja Irana u VII. st., iz pehlevija se razvio novoperzijski jezik, na kojem su sastavljena klasična djela perzijske književnosti poput Firdusijeve Knjige o kraljevima i lirskih pjesama Omara Hajjama. Premda je arapski postao jezikom islamskoga bogoslužja, novoperzijski se nametnuo kao jezik državne uprave ne samo u Iranu već i u nekim drugim državama u kojima je prevladao islam i perzijski kulturni utjecaj, npr. u Afganistanu i u mogulskoj Indiji (u Kašmiru čak do početka XX. st.). Novoperzijski se piše prilagođenim arapskim pismom.
Staroperzijski jezik još je imao strukturu vrlo sličnu ostalim starijim indoeuropskim jezicima, osobito staroiranskomu avestičkom jeziku i staroindijskomu sanskrtu: sačuvao je indoeuropsku deklinaciju, sva tri gramatička roda, oprjeku jednine, dvojine i množine, te mnoge arhaične glagolske tvorbe. U usporedbi sa staroperzijskim, pehlevi je znatno izmijenjen: nestalo je kategorije roda i dvojine, a deklinacija i konjugacija znatno su pojednostavnjene. U novoperzijskome je nastavljen razvoj prema analitičkomu jezičnom tipu. Od imenskih sufiksa preostao je samo pokazatelj posvojnosti -i, koji se naziva izafeh. Taj sufiks dodaje se posjedovanoj imenici (za razliku od genitivnih nastavaka u hrvatskome, koji se dodaju imenici koja označuje posjedovatelja). Izafeh se razvio iz staroperzijske odnosne zamjenice (ya). Novoperzijski je pretrpio znatan utjecaj arapskoga jezika, iz kojega potječu mnoge posuđenice, ali i neki fonemi i sintaktičke strukture.
Suvremeni perzijski jezik ima puno dijalekata, koji se kao dijalekatski kontinuum protežu od zapada prema istoku. Standardni je perzijski (farsi) službenim jezikom Irana, a na temelju istočnih dijalekata oblikovali su se jezik dari, jedan od službenih jezika Afganistana, i tadžički, službeni jezik Tadžikistana. Među govornicima farsija, darija i tadžičkoga postoji vrlo velik stupanj uzajamne razumljivosti. Ukupno ima više od 30 milijuna govornika perzijskoga u svim njegovim varijantama (računaju li se samo oni govornici kojima je to materinski jezik).
Dugotrajna i dobro dokumentirana povijest perzijskoga jezika očituje se i u mnogobrojnim posuđenicama iz drugih jezika u njemu. Primjerice, akadska riječ pīru »slonovača« posuđena je u staroperzijski, a danas glasi pīl; grčki díphthera »koža« odraženo je u pehleviju kao diftar, a znači »knjiga«. Iz pehlevija je nastalo perzijsko diftar »vježbenica« i daftar »ured«, a iz perzijskoga je (preko turskoga) potekao naš regionalizam tefter. Arapska posuđenica tandūr, koja označuje osobitu glinenu zdjelu za pečenje mesa, proširila se i u hindskome jeziku, odakle je prešla u međunarodnu gastronomsku terminologiju (indijski tandoori specijaliteti).
Književnost
Perzijska književnost pisana je staroperzijskim, srednjoperzijskim (pehlevi) i novoperzijskim jezikom, koji se međusobno znatno razlikuju.
Najstarija književnost napisana je na staroiranskom avestičkom jeziku i na staroperzijskom, a počinje knjigom »Avesta«, svetom knjigom zoroastrizma, koja je s vremenom doživjela mnoge promjene. U svojem najstarijem dijelu (»Gāthā«) ona sadržava propovijedi u stihovima vjerskoga reformatora Zarathuštre (VIII. ili VII. st. pr. Kr.). U osnovi, to je zbirka teološko-moralističkih aksioma, kojih je metrička struktura uvelike pridonijela tomu da se djelo sačuva u usmenoj predaji. Mlađi dijelovi »Aveste« okupljaju prastaro indoeuropsko naslijeđe legendi i mitova arhaične religije. Iz približno istoga razdoblja, tj. iz doba dinastije Ahemenida, sačuvani su još natpisi velikih kraljeva, od Kira II. (VI. st. pr. Kr.) do Artakserksa III. (359. do 338. pr. Kr.), urezani na stijenama (npr. natpis Darija I. iz Behistuna) ili pločicama. Iz razdoblja vladavine helenizirane sjevernoiranske dinastije Arsakida (oko 250 pr. Kr. do 226) nema izravnih tragova književnoga stvaranja. Sasanidskomu razdoblju (početak III. st. do polovice VII. st.) pripada književna ostavština na srednjoperzijskom jeziku ili pehleviju. Ona je sačuvana samo djelomično, i to zaslugom Parsa, jedinih preostalih Zarathuštrinih sljedbenika, koji su prebjegli u Indiju nakon invazije Arapa. Literatura na pehleviju ima religijsko obilježje, a svjetovni su tekstovi rijetki. Uz prijevode i komentare »Aveste« (zvane »Zend«, tj. tumačenja), religijskoga su sadržaja i djela »Članci vjere« (»Dēnkart«) i »Stvaranje« (»Bundahišn«), svojevrsne enciklopedije teoloških, kozmoloških, mitoloških, povijesnih, prirodoznanstvenih nazora srednjovjekovne Perzije, djelo »Vjerski zakon« (»Dātistān-i dīnīk«), »Dopušteno i nedopušteno« (»Šāyast-nā-šāyast«) i »Knjiga Artaka Viraza« (»Nāmak-i Artāk Virāz«), eshatološki tekst koji iznosi viziju zagrobnoga života prema Zarathuštrinu učenju. Od svjetovne literature ostala su dva epsko-viteška romana: »Povijest o Zareru« (»Ayātkār-i Zarērān«), koja slavi junačka djela kralja Vištaspa i njegova brata Zarera u obrani Zarathuštrine vjere, i »Knjiga junačkih djela Ardašira, sina Papakova« (»Kārnāmak-i Artašīr-i Pāpakān«), povijesni roman, glavni junak kojega je osnivač dinastije Sasanida. Sačuvala se i jedna rasprava o šahu i jedna o odgoju savršena dvoranina. Nakon provale Arapa i pada Sasanida (polovicom VII. st.), perzijskim kulturnim životom ovladao je islam, prihvaćeno je arapsko pismo, a književnost se počela formirati na novoperzijskom jeziku. Prva književnost muslimanske Perzije dvorska je lirika, koja se razvijala od IX. st. za vladavine Tahirida, Safarida i Samanida, prvih autonomnih dinastija nastalih na periferiji Abasidskoga Kalifata. Kulturni život cvao je osobito pod Samanidima, koji su vladali Khorasanom i područjem Turanske nizine od kraja IX. do kraja X. st. Tada nastaje novo nacionalno pjesništvo, ali s mnogobrojnim utjecajima arapskoga. »Nacionalni« karakter toga pjesništva bio je modificiran poticajima iz islama i izrastanjem iz temeljnih vrijednosti islamske kulture. No pritom je znalo dosegnuti vrhunske domete, osobito u novim, perzijskim oblicima kao što su epski distih (mesnevi, perzijski maṯnawī) i kvartina (rubaija, perzijski rubā‘ī). Među najistaknutijim pjesnicima spominju se Rudaki (Rūdakī; 855–940) i Dakiki (Daqīqī; u. oko 952). Razdoblju dinastije Gaznavidâ (962–1186) dali su obilježje lirici Faruhi (Farrūẖī), Manučehri (Manūčehrī), Unsuri (‘Unṣurī), Asadi (Asadī), te najviše epik Firdusi (Firdūsī; oko 932 – oko 1020), autor nacionalne epopeje »Knjiga o kraljevima« (»Šāh-nāme«). Fahrudin Asad Džurdžani (Faẖruddīn As‘ad Ğurğānī; XI. st.) opjevao je u romantičnom epu »Vis i Ramin« (»Vīs u Rāmīn«) priču iz tradicije Parsa koja podsjeća na keltski motiv o Tristanu i Izoldi.
Klasično razdoblje novoperzijske književnosti (XI–XV. st.) prožeto je sufijskom mistikom. Među prvim pjesnicima misticima ističu se Abu Said ibn Abi ’l-Hajr (Abū Sa‘īd ibn Abī ’l-ayr; 967–1049), predstavnik monističke struje u sufizmu, Omar Hajjam (‘Omar ayyām; oko 1040–1123), glasoviti astronom i autor mnogobrojnih rubaija s izrazitim obilježjem pesimizma, i Nizami (Niẓāmī; oko 1140–1203), pjesnik najpopularnijih arapskih i iranskih legendi. Mistički motivi prožimaju i poeziju Faridudina Atara (Farīduddīn ‘Attār; ? 1142 – ? 1230), autora poeme »Govor ptica« (»Manṭiq al-ṭayr«), kao i pjesnički rad Džalaludina Rumija (Ğalāluddīn Rumī; 1207–73), pjesnika »Divana« (»Dīwān«) i »Mesnevije« (»Maṯnawī«), svojevrsne mističke enciklopedije. Sufijska mistička egzaltacija uravnotežuje se u odmjerenoj, humaniziranoj etici Sadijeve (Sa’dī; ? 1184–1292) poezije (»Vrt« – »Bustān«) i proze (»Ružičnjak« – »Gulistān«), koja se temelji na pučkoj tradiciji. Hafiz (Ḥāfiẓ; u. 1389), majstor gazela, piše u svojem »Divanu« o vinu, ljubavi, proljeću i prijateljstvu, a ruga se licemjernomu pobožnjaštvu. Džami (Ğāmī; 1414–92), autor niza poema pod zajedničkim naslovom »Sedam zvijezda Velikoga medvjeda« (»Haft Awrang«) i zbirke priča poučnih maksima »Voćnjak« (»Bahāristān«), posljednji je klasik perzijske poezije.
Novoperzijska proza obiluje romansiranim legendama, pripovjedačko-poučnim djelima, od kojih neka anegdotalno izlažu društvena i politička shvaćanja. Kai-Kavus ibn Iskandar (Kai-Kāwus ibn Iskandar) sastavio je 1082. za svojega sina Kabusa knjigu »Qābūs-nāme«, koja govori o načelima državne uprave, o obitelji, ljubavi, društvenom životu, igrama, trgovanju itd., a seldžučki ministar Nizam al-Mulk (Niẓām al-Mulk; 1018–92) napisao je »Knjigu o vladavini« (»Siyāset-nāme«), poznatu i pod arapskim naslovom »Životopisi kraljeva« (»Siyār al-mulūk«). Nizami Arudi Samarkandi (Niẓāmī ‘Arūḍī Samarqandī) napisao je između 1157. i 1161. »Četiri razgovora« (»Čahār maqāle«) o četiri društvene klase: o tajnicima, pjesnicima, astrolozima i liječnicima. Među mnogobrojnim perzijskim putopisima ističe se »Knjiga o putovanju« (»Sefer-nāme«), u kojoj je Nasiri Husrav (Nāṣir-i usraw; 1004–88) opisao svoj put u Meku i boravak u Egiptu te zabilježio mnoge pojedinosti o prilikama pod vlašću Fatimidâ. Iz mongolskoga razdoblja (XIII–XIV. st.) potječu najznačajnija djela perzijske historiografije. Ata Malek Džuvajni (‘Aṭā Malek Ğuwaynī; 1226–83) napisao je »Povijest osvajača svijeta Džingis-kana« (»Ta’riẖ-i ğihān-gošāy«), a znameniti učenjak i ministar mongolskih sultana Rašidudin Fazlalah Tabib (Rašīduddīn Fazlallah Tabīb; XIV. st.) veliku povijesnu enciklopediju »Zbirka događaja« (»Ğāmi‘ al-tawārīẖ«).
Od XVI. do kraja XIX. st. trajalo je prijelazno doba sa znacima dekadencije, ali uz sve više pokušaja traženja novih putova. U prozi se nastoji smanjiti fond arapskih riječi te izbjeći gomilanje metafora i paralelizama. Ističe se prevoditeljska djelatnost u mogulskoj Indiji (prijevodi temeljnih djela stare indijske književnosti sa sanskrta) i kadžarskoj Perziji (prijevodi nekih djela prosvjetiteljske i zabavne literature s europskih jezika). Novost je pojava »svetih prikazanja« (ta‘ziye), vezana uz pobjedu šijitskog islama.
Periodizacija perzijske književnosti u XX. st. oslanja se na slijed glavnih etapa političkog i društvenog razvoja. Početno razdoblje obuhvaća doba pokreta za ustavnost i građanske revolucije 1905–11. Tada još prevladavaju neoklasične forme u poeziji, ali se područje pjesničkog interesa proširuje moralističkim i društvenim sadržajima, dok se u prozi javljaju satirični, novelistički i romansijerski pokušaji. Prvi su predstavnici moderne socijalne proze Zajn al-Abidin (Zayn al-‘Abidīn; u. 1910) s romanom » Ibrahim-begov putni dnevnik« (»Siyāḥat-nāme-i Ibrāhīm Beg«) i Abdurahim Talibov (‘Abdurrahīm Talibov; oko 1845–1910) s romanom »Putovi dobročinitelja« (»Masālik al-Muhsinīn«). Ustavno razdoblje 1910–24. bilo je doba velikoga procvata književnoga stvaralaštva, osnivala su se književna društva i mnogobrojni časopisi. Najznačajniji su autori Iradž Mirza (Īrağ Mīrzā; 1874–1925), Mirza Taki Bahar (Mīrzā Taqī Bahār; 1886–1915), Abul Kasim Lahuti (Abū ’l-Qāsim Lāhūtī; 1887–1957) i Muhamad Reza Iški (Muḥammad Riḍā ‘Išqī; 1895–1915). U njihovim se djelima prelamaju formalno-stilski utjecaji Zapada s društveno-kritičkima: od reformističkih težnji (princ Iradž Mirza) do isticanja revolucionarnih i komunističkih ideala (Lahuti). Iški je autor libreta prve perzijske opere »Uskrsnuće« (»Raštāẖīz«) i narativne poeme »Ideal« (»Īdi’āl«), u kojoj se javljaju nova tehnika versifikacije i razmjerno realističan sadržaj. Lahuti je učinio važne pomake u afirmaciji slobodnoga stiha i kolokvijalnog izražavanja, a njegovi najbolji stihovi visokoga su umjetničkog dometa. Književnost razdoblja ustavnosti postiže vrhunac u djelima Bahara, autora teorijskih rasprava (»Stilistika« – »Sabk-šenāsi«) i pjesama u kojima se klasična forma skladno prožima s novim duhom, npr. »Oda planini Damavand« (»Damāvandiye«). Književnost u doba diktature Reze Pahlavija (1925–41) razvija se u duhu apsolutističkoga pritiska i pojačane europeizacije, a kulturnomu životu pokušavala se nametnuti obnova predislamskih vrijednosti i okretanje arijskoj i ahemenidskoj prošlosti. Ta nastojanja nisu urodila gotovo nikakvim značajnijim rezultatima na književnom polju. Književnost je postala apolitična i larpurlartistička, otvorila se utjecaju raznovrsnih europskih estetizama. Iako je pritom dolazilo do nekritičkoga preuzimanja tuđih iskustava, taj proces u cjelini ipak je pridonio idejnomu sazrijevanju pisaca. Glavni su autori apolitičnoga smjera pjesnik Rašid Jasemi (Rašīd Yāsemī; 1896–1951) i prozaik Sadek Hedajat (Sādeq Hedāyat; 1903–51). Za konačnu afirmaciju govornoga jezika u književnosti zaslužan je Mohamad Ali Džamalzade (Moḥammad ‘Alī Ğamālzāde; roman »Ludnica« – »Dār al-Mağānīn«), a slobodnoga stiha intelektualistički pjesnik Nima Jušidž (Nīmā Yūšīğ; 1897–1960). U tome je razdoblju tradicionalnim stilom pisao Mohamad Hidžazi (Moḥammad Hiğāzī; 1899–1977), romantik i pesimist koji je, bez pretenzija da bude »nov«, stvarao prozna djela visoka estetskog dosega. Kraće razdoblje većih političkih sloboda 1941–53. obilježeno je miješanjem raznorodnih tendencija. Apolitični smjer prisutan je i dalje, ali aktivni postaju pisci socijalisti i komunisti, npr. romanopisac, novelist i prevoditelj Bozorg Alavi (Bozorg ‘Alawī; 1904–97) te progresist Sadek Čubak (Sādeq Čūbak; 1916–88), autor zbirke pripovijedaka »Majmun čiji je vodič umro« (»‘Antari ke lūtiyaš morde būd«). U to se doba jače razvija kazalište, ali nedostaju domaća djela (teatar »Sa’di«). Nakon 1953. ponovno je došlo do apolitizacije književnosti, u atmosferi političkih pritisaka, europeizacije i forsiranja predislamske obnove.
Pod snažnim utjecajem pjesništva Nime Jušidža, ali i zapadnoeuropskih intelektualnih trendova, pisci su se priklonili procesu demokratizacije iranskoga društva i pokazivali sve snažniji otpor šahovu režimu. U pjesništvu se to očitovalo izrazitim socrealističkim težnjama među lijevo orijentiranim pjesnicima, koji su većinom djelovali ilegalno. Zbog oštre kritike društva i političke angažiranosti, mnogi su od njih bili proganjani i osuđivani ili su emigrirali.
Od potkraj 1960-ih do izbijanja islamske revolucije 1979., u razdoblju nazvanom »crno desetljeće«, književnost je nastajala u ozračju političke represije. Značajna su djela ostvarena u pjesništvu, koje je društveno-politički angažirano. Među pjesnicima ističu se Ahmad Šamlu (1925–2000), Hušang Ebtehadž (r. 1928), Siavaš Kasrai (1927–97), Mehdi Ahavan Sales (1928–90) i pjesnikinja Foruq Farohzad (1933–67), ali zbog političkoga pritiska njihova djela nisu uspjela prodrijeti do široke čitalačke publike.
U tome razdoblju znatnije su se razvijale prozne vrste, posebice roman i kratka priča. Moderna iranska proza temelji se na književnoj tradiciji i na sve većem utjecaju moderne zapadnoeuropske književnosti. Za razliku od jednostoljetne tradicije kratke priče, roman se kao vrsta u perzijskoj književnosti uvriježio tek 1960-ih, posebice nakon objavljivanja romana Ahmada Mahmuda (1931–2001) »Muž gospođe Ahu« (»Šouhar-e Ahu hanom«, 1968). Od romanopisaca i novelista u tom razdoblju najznačajniji su Reza Barahani (r. 1935), Hušang Golširi (1937–2000) i Mahmud Dovlatabadi (r. 1940), a najčešće se bave društveno-političkom problematikom. Među prozaisticama ističu se Simin Danešvar (1921–2012) i Goli Taraqi (r. 1939), a među pjesnikinjama Žale Esfahani (1921–2007), Simin Behbahani (1927–2014), Tahere Safarzade (1936–2008), Mejmanat Mirsadegi - Azade (r. 1937).
Među malobrojnim apolitičnim pjesnicima u razdoblju prije revolucije ističe se pjesnik i slikar Sohrab Sepehri (1928–80), koji je neke aspekte svojega stvaralaštva temeljio na staroj književnoj tradiciji.
Nakon izbijanja islamske revolucije i za Iračko-iranskoga rata 1980–88. nekolicina mladih pisaca i pjesnika političke orijentacije bavi se u svojim djelima revolucionarnom i ratnom tematikom, što je dovelo do stvaranja specifičnih ogranaka tzv. književnosti Revolucije i tzv. književnosti Svete obrane. Romani Reze Barahanija i Mohsena Mahmalbafa (r. 1957) prikazuju burne događaje tijekom revolucije.
U postrevolucionarnom razdoblju obilježja su iranske književnosti vraćanje klasičnim pjesničkim uzorima, snažna prožetost islamskim vjerskim idealima, posebno islamskim misticizmom, isticanje duhovnih vrijednosti i dr.
Nakon završetka rata 1988. i udaljavanja od ideoloških utjecaja revolucije uslijedilo je razdoblje obnove, koje se odrazilo i u književnosti. Prozaici uglavnom pišu o temama iz svakodnevnog života nove urbane generacije te o gospodarskim nejednakostima među različitim slojevima društva. U romanima i novelama najviše se bave problemima suvremenog čovjeka, duhovnim romantizmom, ali i ratnim temama. Najznačajniji su predstavnici Ali Ašraf Darvišian (r. 1941) s djelom »Oblačne godine« (»Salha-je abri«, 1991) i Abbas Ma‘rufi (r. 1957) djelom »Simfonija umrlih« (»Samfoni-je mordegan«, 1989), a od pjesnika i novelista ističu se Ali Musavi Garmarudi (r. 1941) i Nasrollah Mardani (1947–2003).
Unatoč političkom pritisku i ograničenjima slobode nakon revolucije, 1990-ih nastale su različite nove književne koncepcije te su osnovane mnogobrojne književne i pjesničke udruge. Javlja se i sve veći broj autorica tzv. ženske književnosti, od kojih su neke među najpopularnijim suvremenim iranskim piscima: Zoja Pirzad (r. 1952) sa zbirkom priča »Svjetla ću ja ugasiti« (»Čeragha ra man hamuš mikonam«, 2001), Moniru Ravanipur (r. 1952) s romanom feminističke tematike »Utopljenici« (»Ahl-e qarq«, 1989) i Šahrnuš Parsipur (r. 1946) s djelom »Tuba i značenje noći« (»Tuba va ma‘na-je šab«, 1988). To je razdoblje dominacije proznoga žanra pa se naziva i razdobljem pripovjedne književnosti. Zapažena djela ostvarena su i u dječjoj književnosti.
Usporedo se razvija i moderna dramska književnost, u kojoj se izdvajaju djela dramaturga i teoretičara Golamhosejna Saedija (1935–85), Bahrama Bejzaija (r. 1938) te Mohsena Mahmalbafa.
U postrevolucionarnom razdoblju neki su pisci zbog neslaganja s novim političkim prilikama napustili Iran i djeluju u inozemstvu. U njihovim djelima prožima se utjecaj zapadne kulture s istočnim naslijeđem.
Likovne umjetnosti
U staroperzijskome carstvu arhitektura je bila zastupana skromnijim sakralnim građevinama (hramovi), a znatno bogatijim svjetovnim građevinama, carskim palačama. One su podizane po uzoru na mezopotamsko graditeljstvo, a karakterističan im je element apadana, velika prijestolna dvorana sa stupovima koji nose strop; njihovi se kapiteli obično sastoje od dviju glava bika ili rogatoga lava.
U Pasargadi su sačuvani ostatci Kirove palače, a u Perzepolisu sklop palače Darija I., Kserksa I. i Artakserksa II., podignute na terasi 450 m × 300 m, do koje vodi monumentalno stubište. Palača u Suzi, rezidencija Darija I., imala je golemu apadanu od 7000 m², visoku oko 20 m; njezin se ukras sastojao od pocakljenih reljefnih ploča u svijetlim i živim bojama (povorka strijelaca). Perzijski su reljefi na visokoj razini; stilizirani su, a u pojedinostima pokazuju smisao za realističko oblikovanje. Grobnice vladara dijelom su građene u obliku masivne kocke (Kirova grobnica); poslije su uklesane u stijene. Na znatnoj su obrtničkoj i umjetničkoj visini bili kovinarski proizvodi, nađeni kao grobni prilozi (srebrni tanjuri, vrčevi, vaze). Posebnu skupinu sitne plastike tvore cilindrični pečatnjaci s prikazima lova, borba i žrtvenih obreda; stilski podsjećaju na mezopotamsku plastiku. – U razdoblju dominacije Parta (od II. st. pr. Kr. do 226) središte države pomicalo se prema gornjoj Mezopotamiji, na područje nekadašnje Asirije. Umjetnost je zadržala stare perzijske značajke, a poprimila i helenističke, zahvaljujući dodirima s istočnim Sredozemljem. Ti su utjecaji vidljivi u hramu u Kengavaru kraj Hamadana i u palači u Nisi, prvoj prijestolnici Parta. U graditeljstvu je karakterističan element ivan (livan), duboka četverostrana niša s bačvastim svodom, koja je imala funkciju odaje u palači. Partski gradovi imaju koncentričnu kružnu urbanu dispoziciju (Darabgird i Firuzabad), čime se razlikuju od prijašnje sheme rimskoga castruma. Partska skulptura i dalje ima polikromni reljef, a uz to i brončanu punu plastiku (kipovi ratnika, božanstava i kraljeva, portreti). Mnogi nalazi nakita upućuju na orijentalne i helenističke utjecaje. Znatan procvat zabilježila je keramika. – Sasanidsku vladavinu (novoperzijsko carstvo, III–VII. st.) obilježava arhitektonska djelatnost u kojoj su povezane i isprepletene ahemenidske, partske, a dijelom i helenističke tradicije. Palače su zadržale apadanu s ivanom, a novi je element tačara, prostor za stanovanje. U sasanidskoj prijestolnici Ktezifontu sačuvani su ostatci monumentalne palače na katove. Palače u Kasr-i Širinu, Damghanu, Saroistanu i Firuzabadu imaju majstorski konstruirane svodove i kupole, prve te vrste u orijentalnom graditeljstvu, što će poslije znatno utjecati na bizantsko i islamsko graditeljstvo. Sasanidska naselja ranijega razdoblja imaju kružnu shemu poput partskih, a kasnija helenističku (Bišapur, rezidencija Šapura I.). U plastici, koja se nadovezuje na jednake uzore kao i graditeljstvo, zauzimaju važno mjesto pećinski reljefi (Firuzabad, Nakš-i Rustam). U povodu pobjede nad Rimljanima 260. dao je Šapur I. izraditi više reljefa, na kojima je prikazan u trijumfu nad zarobljenim rimskim carem Valerijanom. U reljefu se prikazuju također ratni i lovački prizori. U unutarašnjoj dekoraciji palača primjenjivali su se mozaik i zidne slike s prikazima dvorskih ceremonija i lova; u nizinskim krajevima poznata je dekoracija u štuku stilizirane biljke i životinje, te friz od palmeta i portreti dostojanstvenika. Osobit procvat doživjeli su kovinarski radovi; srebrno posuđe s figuralnim i ornamentalnim motivima predstavlja autentičan duh staroperzijske umjetnosti.
Pošto je u zemlji prevladao islam, graditeljstvo je potpalo pod jak indijski i arapski utjecaj. Gradile su se džamije arapskoga tipa, a od XI. st. džamije-medrese turskoga podrijetla (Mesdžidi-džuma u Esfahanu). Džamije imaju redovito lukovičastu ili jajoliku kupolu, a smještene su usred dvorišta zatvorena zidovima s arkadnim trijemovima. Postoji i tzv. musalla, tvoreno mjesto za molitvu s monumentalnim ivanom, u dnu kojega je mihrab. Iz XV. i XVI. st. potječu os. lijepe džamije u Tabrizu, Mashhadu, Savi i Esfahanu. Karakteristična je građevina grobni toranj, koji se razvio iz memorijalnih spomenika stepskih naroda, a postoji i grobnica pod kupolom slična džamiji. Vanjština građevina ukrašavala se pozlatom i mozaikom, a unutrašnjost mramorom, obojenim štukom i pozlaćenim stalaktitima. Raskošne palače šahova bile su okružene perivojima s fontanama i paviljonima. Po površini i raskoši najznačajnija je stara vladarska rezidencija Golestan u Teheranu. Zidno slikarstvo i plastika postoje isključivo kao primijenjene umjetnosti vezane uz graditeljstvo, jer islam odbacuje prikazivanje čovječjega lika. Osobito je značajan razvoj minijaturnoga slikarstva počevši od XV. st., kada se formirala posebna perzijska minijaturistička škola. Za nju je karakteristična fina stilizacija likova i plošno-ornamentalni prikaz krajolika. Teme su iz perzijske sredine, prizori iz bitaka, pastirskoga života i Nizamijevih pjesama. U »Knjizi o kraljevima« prikazane su borbe, lov i erotske teme; dosegnuta je istančana senzualnost u likovima i koloritu. – U umjetničkom obrtu posebno je zastupljen tekstil; proizvodi od svile, raznovrsna tkanja i brokat, a napose poznati perzijski sagovi s tipiziranom ornamentikom i kompozicijom boja. Ploha saga pretežno je prekrivena geometrijskim i biljnim stiliziranim motivima, a u medaljonima su prikazi vrta, vaza, drveća, životinja i lov. Glavna su središta proizvodnje sagova Tabriz, Kashan i Esfahan.
