performans (engleski performance), oblik izvedbe koji se razvio iz tradicije i likovnih i predstavljačkih umjetnosti, kojima se izričito suprotstavlja ekspresivnom, žanrovskom, intermedijalnom i interkulturnom hibridnošću, rušenjem produkcijsko-recepcijskih konvencija te naglaskom na poremećaju granice između stvarne akcije i fikcionalne prikazbe, autorstva i djela, materijalne nazočnosti izvođačeva tijela i njegove pretvorbe u umjetnički objekt. Začetci performansa sežu u početak XX. st., u futurističkoj, dadaističkoj i nadrealističkoj sklonosti slučaju, fragmentaciji, kolažu, simultanosti i iznenađenju pa se ta umjetnička praksa, što ju je u Njemačkoj prihvatio i Bauhaus, širila preko Züricha do Moskve, Sankt Peterburga, Londona i New Yorka, posebice nakon emigracije europskih umjetnika 1930-ih u SAD, gdje će se doticati s hepeningom, povezujući se s M. Cunninghamom, J. Cageom i A. Kaprowom. U Francuskoj je performans prvi izvodio Y. Klein, u Njemačkoj J. Beuys, a u Engleskoj Gilbert i George. Institucionalno priznat, uvršten u festivale i znanstvena posredovanja, od kraja 1970-ih sve se rjeđe javlja kao iznenadna intervencija u neortodoksnim prostorima, a sve češće kao gost kazališta i muzejskih galerija pa donekle gubi na istraživačkoj provokaciji. Napustivši odanost procesu za volju utrživa produkta, pretvara svoju disruptivnu poetiku u svojevrsnu normu te se pretapa s drugim kazališnim praksama, ali i opstaje kao live art ili body art. Posebno se u tome odvjetku suvremenoga kazališta ističu umjetnice koje propituju patrijarhalne kodove reprezentacije ženskoga tijela, pa je tako i u Hrvatskoj jedna od najznačajnijih predstavnica Vlasta Delimar.
