Pejačević, Franjo Ksaver, hrvatski povjesničar (Osijek, 15. VII. 1707 – Požega, 7. X. 1781). U mladosti je pristupio isusovačkomu redu (1722). Nakon završena studija filozofije 1728. predavao je u isusovačkim gimnazijama u Zagrebu i Pečuhu (do 1732). Studirao je zatim teologiju u Grazu te je nakon stjecanja doktorata iz filozofije i teologije bio profesor u Trnavi, Zagrebu, Ljubljani, Linzu i Pečuhu, a potom i na sveučilištima u Beču i Grazu (1744–59). Bio je zatim rektor isusovačkih kolegija u Zagrebu, Požegi i Pečuhu do ukinuća Reda 1773., a potom opat u Petrovaradinu. Ubraja se u hrvatske isusovce kontroverziste u XVIII. st., koji su, po uzoru na rasprave isusovaca iz XVI. st. o spornim pitanjima s protestantima, raspravljali o takvim pitanjima između katolika i pravoslavaca radi obnove crkvenoga jedinstva. Njegova predavanja iz kontroverzističke teologije objavljena su u Grazu 1752. pod naslovom Prijepori Istočne i Zapadne crkve (Controversiae Ecclesiae Orientalis et Occidentalis). Obrađena su dva najspornija pitanja – primat Rimske crkve i dodatak filioque u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Potaknut aktualnim raspravama o priznavanju srpskih svetaca, istražio je mnoge izvore kako bi dokazao da su bili u jedinstvu s Katoličkom crkvom. U tu je svrhu napisao i djelo o srpskoj povijesti Povijest Srbije ili 13 razgovora o kraljevstvu i vjeri Srba, od početka do kraja, tj. od VII. do XV. st. (Historia Serviae seu colloquia XIII de statu regni et religionis Serviae, ab exordio ad finem, sive a saeculo VII ad XV, 1799). Pojedini se dijelovi knjige odnose na srednjovjekovnu povijest Hrvatske, a dvanaesti dio, O uređenju kraljevine i vjere Srba u Bosni (De statu regni et religionis Serblorum per Bosnam), posvećen je srednjovjekovnoj povijesti Bosne.
