Paz [pas], Octavio, meksički pjesnik i esejist (Ciudad de México, 31. III. 1914 – Ciudad de México, 19. IV. 1998). Studirao u rodnome gradu (1932–37). Sudjelovao (1937) na kongresu antifašističkih pisaca u Valenciji (Španjolska). U Meksiku (1938) osnovao časopis Taller, koji je promicao mlade autore i novi književni senzibilitet. Živio (1940-ih) u SAD-u, gdje je upoznao angloameričko pjesništvo i uspostavio književne kontakte zahvaljujući kojima je poslije bio najčitaniji hispanoamerički pjesnik u tamošnjim akademskim krugovima. Stupio (1945) u diplomatsku službu te živio u različitim zemljama. Ušao u nadrealističke krugove u Francuskoj, gdje je napisao Labirint samoće (Laberinto de la soledad, 1949), zbirku eseja o meksičkome identitetu koja je prerasla u kultni tekst mlađih književnih naraštaja. Njegov život u Indiji (veleposlanik 1962–68) značajno se odrazio u njegovu pjesništvu i esejistici. To je interkulturalno iskustvo poslije zaokružio studijom Tračci Indije (Vislumbres de la India, 1994). Napustio je (1968) diplomatsku službu prosvjedujući protiv meksičke unutarnje politike (izravan povod bio je masakr studenata u četvrti Tlateloco glavnom grada Méxica). Postao je stožernom osobom meksičkoga književnoga života; uređivao je i izdavao dva časopisa za kulturu i politiku, Plural (1971–76) i Vuelta (1976–98), koji su svojedobno bili najznačajniji kulturni časopisi hispanoameričkoga svijeta. Gostovao je kao predavač na mnogobrojnim svjetskim sveučilištima. Autor je 25 zbirki pjesama, od kojih su najpoznatije Sunčev kamen (Piedra de sol, 1957), Divlje razdoblje (La estación violenta, 1958), Istočna padina (Ladera Este, 1969), i dr., dviju knjiga lirske proze: Pismo ili glava (Aguila o sol, 1951) i Gramatički majmun (El mono gramático, 1974), te tridesetak knjiga eseja, od kojih su značajniji Luk i lira (El arco y la lira, 1956), Grožđe na vrbi (Las peras del olmo, 1957), Izmjenična struja (Corriente alterna, 1967), Časna sestra Ivana Agneza od Križa ili o zamkama vjere (Sor Juana Inés de la Cruz o Las Trampas de la Fe, 1982), i dr. Posvećen pjesničkomu pozivu, vjerovao je da je pjesništvo »vjera modernih vremena«, te je u stihu i prozi obradio neobično širok raspon tema. U oglednoj prozi uobličio je nekoliko prepoznatljivih i samosvojnih načina izlaganja i obrazlaganja: od intuitivnoga i gotovo antiracionalnoga u Labirintu samoće, preko strukturalističkoga (u ogledima o Lévi-Straussu), do analize kulturne povijesti nadahnute školom povijesti mentaliteta u 1980-ima. Uz J. L. Borgesa najutjecajniji je hispanoamerički književnik XX. stoljeća. U domovini je bio predmetom stalnih prijepora zbog tumačenja ključnih pitanja meksičkoga društva, povijesti i mentaliteta. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1990.
