Pasteur [pastœ:'ʀ], Louis, francuski kemičar i biolog (Dole, 27. XII. 1822 – Villeneuve-l’Étang kraj Pariza, 28. IX. 1895). Diplomirao kemiju u Besançonu (1842), a doktorirao na École normale supérieure u Parizu (1847). Od 1854. djelovao na Sveučilištu u Lilleu, gdje je bio profesor i dekan na novoosnovanome znanstvenom fakultetu. Bio je voditelj znanstvenih istraživanjâ na École normale supérieure u Parizu (1857–67) te laboratorija fiziološke kemije iste institucije (1867–88). God. 1867–74. profesor kemije na Sorbonnei. Od 1888. do smrti bio je na čelu novoosnovanoga Pasteurova instituta u Parizu. Godine 1881. imenovan je članom Francuske akademije.
Pasteur se isprva bavio kristalografijom. Proučavajući optička svojstva vinske kiseline, dokazao je da se ona javlja u dvama optički aktivnim oblicima (stereoizomeri), koji polariziranu svjetlost zakreću u dva suprotna smjera; tim je istraživanjima Pasteur jedan od začetnika stereokemije. Potom se bavio problemom alkoholnog i mliječno-kiseloga vrenja. Utvrdio je da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, tj. da je ono biološke, a ne kemijske naravi, kako se do tada smatralo, te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Istražujući kvarenje vina, ustanovio je da se ono kvari u dodiru sa zrakom. Ispravno je zaključio da se mikroorganizmi koji uzrokuju kvarenje nalaze u atmosferi, a ne stvaraju se spontano u samom vinu, čime je pobio teoriju o spontanoj generaciji, tj. rađanju mikroorganizama iz nežive tvari. Ustanovio je, nadalje, da se laganim zagrijavanjem vina sprječava razvoj mikroorganizama koji uzrokuju nepoželjne promjene. Ta je spoznaja bila temeljem postupka sterilizacije, nazvanoga po njem pasterizacijom, kojim je učinjena golema korist industriji vina i piva. Tijekom istraživanja vrenja Pasteur je zaključio da su i mnoge bolesti izazvane mikroorganizmima iz vanjskoga svijeta. Njegova su otkrića potaknula engleskoga kirurga J. Listera na primjenu fenola (karbolne kiseline) u dezinfekciji rana, tj. na uvođenje antisepse u kirurgiju. Na poticaj francuske vlade, Pasteur je 1865–70. u uzgajalištima dudovih svilaca u južnoj Francuskoj istraživao uzroke epidemije koja je štetila industriji svile. Uspio je izolirati uzročnike bolesti, pronaći izvor zaraze i metodu njezina sprječavanja. Tijekom 1880-ih počeo je proučavati uzročnike zaraznih bolesti u ljudi i životinja. Otkrio je prvi patogeni mikroorganizam, jednoga od uzročnika plinske gangrene (bakteriju Vibrio septique Pasteur). Uzgojivši kulture uzročnika kolere peradi (danas nazvanoga Pasteurella multocida), primijetio je da stare kulture gube virulenciju za kokošji organizam. Kokoši cijepljene tim kulturama nisu se razboljele, već su postale otporne na infekciju virulentnim sojevima uzročnika. Tim je pokusom Pasteur utemeljio cijepljenje. U kulturi je uzgojio uzročnika bedrenice (bakterija Bacillus anthracis), bolesti koja je uništavala francusko stočarstvo, te usavršio metodu za dobivanje oslabljenih (atenuiranih) bakterija, kojima je virulencija bila smanjena. Cijepivši ovce takvim bakterijama, uspio je zdrave životinje učiniti otpornima na virulentne sojeve. Najpoznatije je Pasteurovo istraživanje bjesnoće. Nije uspio izolirati specifičnoga uzročnika te bolesti (virus iz skupine rabdovirusa) niti ga uzgojiti u kulturi. Zaključio je da on napada središnji živčani sustav, pa je kralježničnu moždinu bijesnih pasa ucjepljivao u kralježničnu moždinu zdravih kunića, u kojima se virus uspješno razmnožavao. Kada bi jedna životinja uginula, njezinu bi zaraženu moždinu ucjepljivao u zdravoga kunića, i tako nizom prijenosa zaraženoga materijala uspio dobiti virus stabilne virulencije. Uz pomoć É. Rouxa razradio je metodu za oslabljivanje toga virusa, a dobivenim je materijalom uspješno cijepio pse. Eksperimenti su konačno završeni kada je Pasteur 6. VII. 1885. cjepivom protiv bjesnoće (antirabičnim cjepivom) spasio dijete koje je ugrizao bijesan pas. Godine 1888. na poticaj Francuske akademije osnovan je u Parizu Pasteurov institut za istraživanja bjesnoće, ali i drugih zaraznih bolesti. Ondje je Pasteur nastavio istraživanja sa svojim učenicima i suradnicima (I. I. Mečnikov, É. Roux, A. Calmette i dr.). Poslije su se slične takve ustanove (tzv. antirabične stanice) osnivale širom svijeta.
