pasivnost metala, stanje u koje neki neplemeniti metali (npr. krom, željezo, nikal, kobalt, volfram, molibden, aluminij) mogu privremeno prijeći, pri čem postaju korozijski (kemijski) otporni poput plemenitih metala. Tako npr. komad željeza, pošto je kratko vrijeme bio uronjen u koncentriranu dušičnu kiselinu, postaje netopljiv u sumpornoj kiselini, a iz otopine srebrne soli ne izlučuje metalno srebro, pa željezo tako postaje plemenitije od srebra. Prijelaz iz aktivnoga u pasivno stanje može se, osim pogodnim oksidirajućim sredstvima, postići i anodnom polarizacijom, tj. tako da metal bude anoda u elektrolitskoj ćeliji. Metali koji se lako pasiviraju u otopini ili djelovanjem kisika iz zraka nazivaju se samopasivirajućim metalima (npr. krom, aluminij, titanij). Metali koji se teže pasiviraju mogu se legiranjem s lako pasivirajućim metalom pretvoriti u lako pasivirajuću slitinu (npr. nehrđajući čelici koji se dobiju legiranjem čelika, npr. kromom). Pasivnost metala traje ograničeno vrijeme, a zagrijavanjem u solnoj kiselini, katodnom polarizacijom itd. ubrzava se povratak metala iz pasivnoga u aktivno stanje. Smatra se da se pasivnost metala zasniva na nastanku zaštitnoga sloja, npr. oksida, na metalnoj površini.
