pasionski motivi, u zapadnome crkvenome slikarstvu, prikazivanje Isusove muke i smrti, ugl. kao ciklusa s više prizora. Najuobičajeniji je ciklus što počinje Molitvom na Maslinskoj gori, nakon toga slijede Uhićenje, Bičevanje, Krista krune trnovom krunom, Ecce homo, Nošenje križa, Raspeće, Oplakivanje, Polaganje u grob, Uskrsnuće i Uzašašće; katkad se dodaju i drugi prizori (Nevjerni Toma, Krist se ukazuje Jedanaestorici nakon uskrsnuća). Prvi monumentalni ciklus, izveden u reljefu na drvenim vratima (oko 430), potječe iz crkve sv. Sabine u Rimu, slijede mozaični ciklus u Sant’Apollinare Nuovo u Ravenni (VI. st.) i drugi. Pasionski motivi potom se javljaju u knjižnom slikarstvu, na zlatnoj pali (Pala d’Oro; oko 1000) u aachenskoj stolnoj crkvi, a od XII. st. i na klaustarskim kapitelima i stupovima ciborija te na Giottovim freskama u kapeli Scrovegni u Padovi (između 1304. i 1313). Od XV. st. javljaju se i na drvorezima i bakrorezima (M. Schongauer, A. Dürer, J. Callot), a potom i na križnim putovima. U XVII. i XVIII. st. pasionski motivi još su prisutni (Rembrandt, A. R. Mengs); u XIX. i XX. st. javljaju se tek pojedini prizori, a ciklusi su posve rijetki (Otto Pankok, 1936).
