Pascoli [pa'skoli], Giovanni, talijanski pjesnik (San Mauro di Romagna, 31. XII. 1855 – Bologna, 6. IV. 1912). Diplomirao u Bologni kao učenik G. Carduccija, kojega je 1906. naslijedio na uglednoj katedri talijanske književnosti. Isprva naklonjen socijalizmu, nakon kraćega pritvora (1878) napustio politički aktivizam, a posljednjih godina života približio se nacionalizmu. U tumačenju suvremene krize preuzeo je kasnoromantičarske i dekadentističke modele. Prihvatio je simbolističku tradiciju, koju je u manifestu Dječačić (Il fanciullino, 1897) obradio kao ideju spontanoga lirskoga nadahnuća pjesnika čista srca i djetinjega čuđenja. Pjesnik »malih stvari«, impresionističkim tonom izrazio je svijest o podudarnosti mikrokozmosa i makrokozmosa, a uzmakom pred tjeskobnom povijesnom zbiljom svjedočio je o iščekivanju neizbježne katastrofe. Inovativna metrička i ritmička rješenja, učestala uporaba dijalektalizama, žargonizama, tehničkih termina i osobito onomatopejskih oblika, obilježavaju njegov pjesnički izričaj koji su, inauguriravši talijansko pjesništvo XX. stoljeća, dijelom preuzeli sutonjaci i drugi moderni pjesnici. Tek 1891. objavio je prvu zbirku stihova pod latinskim naslovom Myricae (hrvatski: tamarisi). Slijede: Prve poemice (Primi poemetti, 1897), Castelvecchijske pjesme (Canti di Castelvecchio, 1903), Gozbene poeme (Poemi conviviali, 1904), Ode i himne (Odi e inni, 1906) i Nove poemice (Nuovi poemetti, 1909). Ostala značajnija djela: Italske poeme (Poemi italici, 1911), Poeme o preporodu (Poemi del Risorgimento, 1913) i dr. Zapažena je pa osporavana njegova alegorijska kritika Božanstvene komedije. Dobio je niz međunarodnih nagrada za pjesme na latinskom jeziku Pjesme (Carmina, 1885–1911).
