Parmenid (grčki Παρμενίδης, Parmenídēs), grčki filozof (prva polovica V. st. pr. Kr.). Rodom iz Eleje. Jedan od najvećih predsokratovaca, utemeljitelj elejske škole i začetnik idealističke metafizike, koja je snažno utjecala na Platona, ali i na materijalističke atomiste. Prvi je od filozofa pristupio pitanju o bitku povezujući ga s pitanjem o naravi ljudske spoznaje, pa je tako za cjelokupnu budućnost filozofije zacrtao temeljno područje njezina interesa i osnovni racionalistički smjer njezinih odgovora. Prema sačuvanim fragmentima njegova spjeva O prirodi (Περὶ φύσεως), izgubljenoga već u antici, i izvješćima njegovih interpretatora, u prvom redu Platona i Aristotela, Parmenid prvi bitak shvaća racionalistički, pa i put do njegove spoznaje zasniva na logičkom uvidu, u suprotnosti prema osjetilnomu svjedočanstvu kojim je uobličeno svakodnevno ljudsko iskustvo. Njegova analiza smjera pronalaženju one nepromjenljive biti pojava koja doista može biti temelj raznolikosti zbilje. Taj »istinski svijet«, koji se nalazi iza osjetila, najprije mora postojati po sebi; on ne može biti tek proizveden jer je samo postojanje, on ne može biti uništiv jer ne može ne postojati. No taj bitak također ne može biti promjenljiv jer »ono što jest« ne može nastajati i nestajati. Spoznati se pak ne može ono što ne postoji, a kako između bitka i nebitka ne postoji nikakav slijed, jer bitak »ili jest ili nije«, to se Parmenidu cjelokupan svijet osjetilnosti prikazuje kao pričin. Zato Parmenid napušta prijašnja materijalistička shvaćanja o kontinuitetu bića i zasniva stav o prostorno-vremenskoj jednolikosti bitka. Ono što postoji, prema tom logičkom izvodu, »mora biti jednako u sebi«, pa su zbog toga promjene i gibanje samo svojstva nebitka. Budući da su takva, i ne mogu postojati. Pluralizam pojava, gibanje i mijenjanje zbog toga su samo mnijenje smrtnika. Jedno, ono vječno, savršeno i nepromjenljivo, Parmenid je pak, bilo prema predodžbi vremena, bilo metafizički, prikazao kao kuglu »savršenu iz svakoga kuta, jednako udešenu u svakom smjeru od središta«. Tako je, naime, i ono što doista postoji savršeno u svakom pogledu i jednako u svakom smjeru. Parmenid gradi ontologiju na logičnim načelima identiteta umnog i zbiljskog i isključenja suprotnosti. Premda prvo načelo dolazi i kod Heraklita, a drugo u logičkoj koncepciji broja samih pitagorovaca, tek je Parmenidovo razlaganje izraslo u cjelovitu, racionalistički izloženu ontologiju, koje je logički radikalizam postao prototipskim, iako ekstremnim, rješenjem idealističkih i racionalističkih ontologija. Osobitu interpretaciju i kritiku Parmenida, uz počast misliocu, iznio je Platon u znamenitom istoimenom djelu. Ta je kritika, kao i mnoge potonje, pa i suvremene, upravo na Parmenidovim zasadama definirala teškoće svake logičko-idealističke ontologije.
