Parma [pa'rma], grad i upravno središte istoimene pokrajine u Emiliji i Romanji, sjeverna Italija; 195 436 st. (2021). Leži u Padskoj nizini na rijeci Parmi, oko 120 km jugoistočno od Milana. U povijesnoj gradskoj jezgri na desnoj obali Parme vrijedne su sakralne građevine: romanička katedrala (XII. st.) s krstionicom (XIII. st.), renesansno-barokna bazilika Santa Maria della Steccata (XVI. st.), benediktinski samostanski kompleks San Giovanni Evangelista (XVI. st.) i mnogobrojne palače iz razdoblja kada je Parma bila sjedište vojvodstva (XVI–XVIII. st.). U kompleksu renesansne Palazzo della Pilotta (1580–1611) nalazi se nacionalna galerija (slike Correggia i majstora parmske slikarske škole), arheološki muzej, kazalište Farnese (osnovano u XVII. st.) i knjižnica Palatina (XVIII. st.). Kulturno je središte sa sveučilištem (osnovano 1412., sljednik je pravne škole koja je postojala 962–1387), knjižnicama i muzejima. Razvijene su prehrambena (mlinarstvo, industrija konzervi, tjestenine i parmezanskoga sira), farmaceutska i staklarska industrija. Od 2004. sjedište je Europske agencije za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA). Cestovno i željezničko čvorište.
Na mjestu etrurskoga grada Rimljani su 183. pr. Kr. osnovali koloniju. U srednjem vijeku Parma se razvijala kao komuna, u kojoj su, nakon teških borbi s gibelinima, preuzeli vlast gvelfi (XIII. st.). Milanski su Visconti držali Parmu 1346–1447., a Sforze 1449–1500. Iako je već početkom XIV. st. Parma bila nominalno pripojena Papinskoj Državi, ona je 1545. postala glavnim gradom novonastaloga vojvodstva Parma i Piacenza, a u feud ju je dobio Pier Luigi Farnese. Njegovi su potomci vladali vojvodstvom do 1731., kada je pripala španjolskom infantu Karlu Burbonskomu. Od 1736. do 1748. držala ju je Habsburška Monarhija, 1748–1802 (zajedno s vojvodstvom Guastallom) Burbonci; 1805. Parma i Piacenza bile su pripojene Napoleonovu carstvu. Nakon Napoleonova pada Parmom, Piacenzom i Guastallom vladala je (1815–47) bivša francuska carica Marija Lujza, a nakon nje (izuzevši Guastallu) ponovno (uz austrijsku pomoć) španjolska Burbonci, koji su se konačno morali povući 1860., kada su Parma i Piacenza ušle u sastav Kraljevstva Italije.
