Pareto [pare:'to], Vilfredo, talijanski ekonomist i sociolog (Pariz, 15. VII. 1848 – Céligny, Švicarska, 19. VIII. 1923). Bio dugogodišnji službenik talijanskih željeznica. Razmjerno kasno počeo se baviti ekonomijom, pod utjecajem M. Pantaleonija i L. Walrasa. Od 1890. surađivao je u vodećem talijanskom ekonomskom časopisu Giornale degli economisti, zagovarajući primjenu matematičkih metoda u ekonomskoj analizi. God. 1893. L. Walras ga je izabrao za svojega nasljednika na katedri za političku ekonomiju u Lausannei, stvarajući tako jezgru lozanske škole neoklasičnog usmjerenja. Svojim prvim djelom, Tečaj političke ekonomije (Cours d’économie politique, 1896–97), nastavio je Walrasov rad na formiranju modela opće ravnoteže. Osobito je poznat njegov zakon o raspodjeli dohotka, kojim je pokazao da je nejednaka raspodjela dohotka odraz nejednake raspodjele sposobnosti među ljudima. Poznato je i njegovo pravilo optimalnosti, kojim definira optimum kao ono stanje u kojem se položaj jednoga sudionika ne može poboljšati, a da se ne pogorša položaj ni jednoga drugog sudionika (tzv. Paretov optimum). U raspravi Primjene matematike u nacionalnoj ekonomiji (Anwendungen der Mathematik auf Nationalökonomie, 1902) te još potpunije u Priručniku političke ekonomije (Manuale di economia politica, 1906) razvio je teoriju cijene koja se ne temelji na subjektivnom vrjednovanju. Svoje sociološke ideje najpotpunije je izložio u djelu Rasprava o općoj sociologiji (Trattato di sociologia generale, 1916). Među njima se ističe teorija o kruženju elita, koja se temelji na pretpostavci o antagonističkoj strukturi društva; društveno događanje u tom smislu počiva na stalnoj suprotnosti različitih društvenih slojeva i klasa i njihovim nepomirljivim interesima. Pareto je smatrao da su unutar hijerarhijski ustrojena društva za političko vodstvo sposobne samo elite, između kojih se naposljetku i odvija borba za moć. Postojeće odnose moći elite nastoje legitimirati s pomoću društvenih i povijesno-filozofijskih teorija. Središnji je pojam njegove koncepcije društva, koje promatra kao integrirani sustav, opća ravnoteža. U tom kontekstu razlikuje logičke i ne-logičke (društvene) radnje. Držao je da društvenim životom u velikoj mjeri upravljaju nelogičke radnje, derivacije i rezidue. Smatra se da su njegove ideje utjecale na talijanski fašistički pokret.
