parazitizam (prema parazit), oblik životne zajednice u kojem nametnički organizam (parazit) živi na račun organizma domaćina. Parazitizam može biti obligatni ili striktni, kada parazit mora nužno živjeti na račun domaćina, te fakultativni ili uvjetni, kada parazit može živjeti i samostalno. Parazit koji živi na površini tijela svojega domaćina zove se ektoparazit, a onaj koji živi u njegovoj unutrašnjosti (u krvi, šupljinama organa: jetri, plućima, mišićima i dr.) zove se endoparazit. Ako se obligatni parazit cijeli životni ciklus ne dijeli od svojega domaćina, takav parazitizam je permanentan ili trajan (npr. trakavice, metilji). Parazitizam može biti povremen, primjerice kod parazita koji sišu krv (komarac, krpelj), ili periodičan, ako je potreban samo u jednom dijelu razvojnoga ciklusa parazita (ličinke mnogih kukaca).
Evolucija parazitizma započinje inkvilinizmom (stanarstvom), zajednicom u kojoj jedan organizam zauzima životni prostor drugog organizma, a da ga pritom ne oštećuje. Kod razvijenoga parazitizma nametnički je član životne zajednice toliko izmijenjen da je izgubio sposobnost samostalna života, a domaćin je pasivan prema njegovoj aktivnosti. Promjene parazitskih vrsta u odnosu na njima srodne slobodne vrste rezultat su regresivne evolucije. Te su vrste razvile različite oblike adaptacije. Ektoparaziti nisu nikad znatnije izmijenjeni u odnosu na srodne slobodne organizme, ali su razvili različite pomoćne organe (npr. organi za hvatanje, za priljepljivanje); paraziti koji sišu krv razvili su usni aparat za bodenje i sisanje te uza nj žlijezde koje luče tvari za sprječavanje zgrušavanja krvi. Reproduktivni ciklus ektoparazita sličan je onomu srodnih slobodnih vrsta. Kod endoparazita prilagodbene su promjene izraženije te često znatno mijenjaju morfologiju, fiziologiju i životni ciklus parazita. Primjerice, crijevni endoparaziti imaju kutikule otporne na probavne sokove domaćina, s pomoću kojih apsorbiraju hranjive tvari iz crijeva. Njihov razvoj (npr. trakavica, metilja, pasje trakavice) potpuno je prepušten slučaju, pa oni, da bi osigurali opstanak, izbacuju mnogobrojna jajašca, koja može progutati domaćin u kojem započinju novi razvojni ciklus. Obligatni paraziti gube sve strukture koje su inače potrebne u slobodnom životu (osjetila, organi kretanja, probavni organi), a hipertrofiraju im rasplodni organi. (→ kesičar, rakovički)
Parazitizam je u prirodi vrlo raširen. Čak i najsitniji organizmi, npr. bakterije, imaju svoje parazite (bakteriofagi). Paraziti (praživotinje, oblići, kukci, grinje) uzročnici su mnogih teških bolesti i epidemija kod čovjeka i životinja. Uz štetne parazite ima i korisnih, primjerice neke vrste kukaca endofaga, ličinke kojih žive na račun domaćina (kukca štetnika). Tako npr. ličinke ose najeznice uništavaju kukce štetnike pa su nenadoknadivi regulatori biol. ravnoteže. – Parazitizam kod viših biljaka oblik je heterotrofije, jer se one zbog nedostatka klorofila i nemogućnosti fotosinteze hrane na račun drugih organizama. Morfološke su posljedice parazitizma kod takvih biljaka slaba razvijenost ili potpuna zakržljalost listova, stabljike i korijena te jako razvijeni haustoriji. Osobit je primjer raflezija (Rafflesia arnoldii), biljka s Malajskog arhipelaga, kod koje su se vegetativni organi pretvorili u neku vrstu hifa, što urastaju u tkiva biljke domaćina iz koje crpu hranjive tvari. Na površini biljke domaćina narastu golemi cvjetovi raflezije, najveći na svijetu, promjera često i do 1 m, težine do 11 kg, koji vonjaju po trulome mesu. Na različitim vrstama drveća raste hemiparazit ili poluparazit imela, autotrofna biljka koja parazitiranjem iz biljke domaćina crpe vodu s mineralnim solima. Parazitizam je napose raširen među nižim biljkama i gljivama. Neke su od njih fakultativni paraziti (većina gljiva, koje mogu živjeti i saprotrofno hraneći se mrtvom org. tvari), a neke obligatni paraziti (npr. peronospora). Razvoj, rast i razmnožavanje parazita uvjetovani su vanj. čimbenicima (temperatura, vlažnost, nazočnost hranjivih tvari), te unutar. čimbenicima u domaćinu (sastav njegovih sokova, udjel silicija, fosfora, željeza i drugih minerala, vrsta i udjel njegovih šećera, nazočnost nekih org. kiselina, kiselost njegovih sokova). – Znanost koja proučava parazite naziva se parazitologija. Biljnim se parazitima bavi fitoparazitologija, a životinjskima zooparazitologija.
