Papandopulo, Boris, hrvatski skladatelj i dirigent (Bad Honnef, Njemačka, 25. II. 1906 – Zagreb, 16. X. 1991). Potomak ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse. Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925–28) kod Dirka Focka. Bio je zborovođa pjevačkoga društva Kolo (1928–34) i dirigent Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu (1931–34), zborovođa pjevačkoga društva Zvonimir u Splitu (1935–38), potom u Zagrebu zborovođa Kola (1938–46), dirigent (1940–45) i ravnatelj (1943–45) Opere te dirigent Simfonijskog orkestra Hrvatskoga krugovala (1942–45). Nakon II. svjetskog rata dirigirao je Operom u Rijeci (i bio njezin direktor 1946–48., 1953–59), potom Operom u Sarajevu (1948–53), Zagrebu (1959–65) i Splitu (1968–74). Istodobno je bio gost-dirigent u kazalištu Komedija u Zagrebu te Opere u Kairu. Neko je vrijeme djelovao i kao glazbeni pisac i kritičar (1931–38). Godine 1965. imenovan je redovitim članom JAZU. Ostavio je opsežan opus s više od 400 djela. Pisao je za sva glazbena područja: orkestralnu (simfonije, simfonijske pjesme, suite i dr.), koncertantnu (velik broj solističkih koncerata) i komornu glazbu (od toga 6 gudačkih kvarteta, Concerto da camera i dr.), solističke skladbe (posebno za glasovir, s poznatom Contradanzom), glazbeno-scenska djela (opere, balete) i kantate, filmsku glazbu (npr. Bakonja fra Brne F. Hanžekovića, 1951; Pustolov pred vratima Š. Šimatovića, 1961), sakralne skladbe (Hrvatska misa u d molu, Muka gospodina našega Isukrsta, Osorski requiem i dr.) te skladbe za glas ili zbor (Ljubavne pjesme, Svatovske, Dodolice i dr.). Visoka razina skladateljskoga zanata i trajna znatiželja prema novomu omogućile su Papandopulu da nadvlada estetičke i ideološke rascjepe svojega doba. Premda je isprva deklarativno pristajao uz nacionalni stil i folklor, Papandopulov je skladateljski izričaj u osnovi antiromantičarski i neoklasicistički. Njegov virtuozni neoklasicizam, specifična novobarokna motoričnost i ponekad hindemithovska zvukovnost najbolje se očituju u skladbama kao što su Sinfonietta iz 1938. ili pak Concerto da camera iz 1929. Uporaba folklora u njegovu opusu nikada nije ostala na razini pukih harmonizacija pučkih napjeva, nego je rušila tradicionalne forme i stvarala slobodne ciklične oblike (npr. zborski ciklus Svatovske, 1924., ili pak IV. gudački kvartet, 1950). Pritom je posezao za arhetipskim slojevima i različitim tradicijama (dalmatinsko pučko crkveno pjevanje, osmoglasnik ili gregorijanski koral). To je posebno vidljivo npr. u Slavoslovijama za soliste, zbor i orkestar (1927) ili u Muci gospodina našega Isukrsta za muški zbor (1936). Otvoren za nove glazbene pojave, Papandopulo je rabio i dodekafoniju (Osam studija za klavir, 1956; Konjanik, 1961; Koncertna muzika, 1965). Njegov opus pripada u sam vrh hrvatske umjetničke glazbe XX. st. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1968).
