panpsihizam (pan- + psihizam, prema grčkom ψυχή: duša), nauk o prožetosti dušom svega postojećega. Panpsihizam smatra da su razlike između mrtvog i živoga razlike u stupnju prisutnosti duše u njima. I dok naivni panpsihizam tvrdi da u svim stvarima postoji unutrašnji psihički život poput ljudskoga, kritički panpsihizam pretpostavlja samo mogućnost prisutnosti duševnoga u svemu postojećem. Panpsihizam je u svojem prvotnom obliku blizak hilozoizmu pa i panteizmu, a među zastupnicima toga nazora ima i idealističkih i materijalističkih filozofa. Elementi panpsihizma postoje i u miletskoj školi (Tales, Anaksimandar), kod stoika (pneuma je ujedno materijalna i umna), kod B. de Spinoze (po kojem su sve stvari u različitim stupnjevima oduhovljene), G. W. Leibniza (naučavanje o monadama) i F. W. J. Schellinga (»Sve je u univerzumu ispunjeno dušom«), a zastupa ga i E. Haeckel govoreći o jedinstvu organske i anorganske prirode. Kao pojam panpsihizam se pojavljuje u XIX. st. i njime se najprije označuje filozofija nesvjesnoga E. von Hartmanna, u kojoj se naglašava individualistička komponenta svakoga povijesnoga događanja nasuprot Hegelovu »panlogizmu« i Schopenhauerovu »panteizmu«. U novije doba K. R. Popper oštro je kritizirao pokušaje obnove panpsihizma koji polazi od psihofizičkoga paralelizma, budući da u evoluciji ima emergentnih svojstava koja govore protiv te sveopće prožetosti dušom, kao i da bez neke materijalne podloge ne mogu postojati nikakvi materijalni doživljaji, a time ni sjećanje.
