Pančić, Josip, srpski liječnik i prirodoslovac hrvatskoga podrijetla (Ugrine kraj Bribira, 5. IV. 1814 – Beograd, 25. II. 1888). Studirao je i doktorirao (1842) na Medicinskom fakultetu u Pešti. Dvije je godine bio liječnik u Banatu. Godine 1846. preselio se u Srbiju, gdje je službovao kao liječnik baveći se istodobno faunističkim, florističkim i geološkim istraživanjima. Godine 1853. bio je imenovan profesorom prirodopisa i agronomije na Liceju (od 1863. Velika škola) u Beogradu, gdje je osnovao prirodoslovnu zbirku, knjižnicu i prirodoslovni kabinet, a utemeljio je i botanički vrt. Napisao je udžbenike iz zoologije (1864), mineralogije i geologije (1867) i botanike (1868). Bio je rektor Velike škole (1866–74), član JAZU i prvi predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu. Iako je bio prirodoslovac u širem smislu, najveći je doprinos dao u botanici. Opisao je mnogo novih biljnih svojtâ, od kojih su posebno značajni reliktni endemi Pančićeva omorika (Picea omorika) i srpska ramonda (Ramonda serbica). Najznačajnija su mu djela Flora Kneževine Srbije (1874) i Dodatak Flori Kneževine Srbije (1884).