Pabst [pa:pst], Georg Wilhelm, njemački filmski redatelj austrijskoga podrijetla (Roudnice, njemački Raudnitz, Češka, 27. VIII. 1885 – Beč, 29. V. 1967). Sin Bečanina, dvije godine studirao na Bečkoj akademiji za primijenjenu umjetnost, 1905. u Zürichu učio glumu i nastupao u kazalištu, potom glumio pa režirao u Salzburgu, Berlinu, 1910. u njemačkom kazalištu u New Yorku, nakon I. svjetskog rata u Beču i Berlinu, gdje je glumio i na filmu. Od 1922. bio scenarist i asistent režije u filmovima Carla Froelicha, kao redatelj debitirao 1923. filmom Blago (Der Schatz) pod utjecajem ekspresionizma, a jedan od vodećih njemačkih i svjetskih redatelja postao je filmom Ulica bez radosti (Die Freudlose Gasse, 1925); prikazujući tragične živote stanovnika u jednoj bečkoj ulici za ekonomske krize nakon I. svjetskog rata, taj film reprezentativan je za struju tzv. uličnih filmova (Strassen Filme), a uklapa se i u tendencije nove stvarnosti (Neue Sachlichkeit). Slijede onirička ilustracija Freudove psihoanalize Tajne jedne duše (Geheimnisse einer Seele, 1926), Ljubav Jeanne Ney (Die Liebe der Jeanne Ney, 1927), prema romanu I. Erenburga, te po mnogim mišljenjima njegov najuspjeliji film Pandorina kutija (Die Büchse der Pandora, 1928), prema dvjema dramama F. Wedekinda, s nemoralnom junakinjom (L. Brooks), koja svojom nesputanom seksualnošću razara svijet građanskoga licemjerja i dekadencije, te planinski film Bijeli pakao Piz Palüja (Die Weisse Hölle von Piz Palü, 1929., korežija s Arnoldom Fanckom). Davši značajan prinos svim strujama njemačkoga nijemoga filma, a socijalnomu i psihološkom filmu i u svjetskim razmjerima, Pabst je uspješno prihvatio zvučni medij antimilitarističkim filmom Zapadno bojište 1918 (Westfront 1918, 1930), adaptacijom Brechtove Prosjačke opere (Die Dreigroschenoper, 1931) i dramom Drugarstvo (Kameradschaft, 1931), koja je propagirala zbližavanje među narodima. Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast, do 1939. režirao je u inozemstvu, a od 1939. u Beču, što je izazvalo reakcije antifašističkih krugova u svijetu, iako Pabst nije režirao ni jedno pronacističko djelo. Povukao se 1957. Ostali značajniji filmovi: Kriza (Abwege, 1928), Dnevnik izgubljene (Das Tagebuch einer verlorenen, 1929), Don Quijote (1933., s F. I. Šaljapinom u naslovnoj ulozi) i Gospođica doktor (Mademoiselle Docteur, 1939) – oba u Francuskoj, Komedijaši (Komödianten, 1941), Paracelsus (1943), Proces (Der Prozess, 1948).
