oskičko-umbrijski jezici, jedan od dvaju odvjetaka italske grane indoeuropskih jezika (→ italski jezici). Govorili su se prije rimskih osvajanja i ekspanzije latinskoga u velikom dijelu Italije južno od rijeke Pad. Najvažniji su među njima oskički, umbrijski, volščanski, pelignijski, vestinski, marucinski, ekvijski i marsijski, a najranije je od svih posvjedočen predsamnićanski jezik, koji se govorio u Samniju, južno od Rima, već u VI. st. pr. Kr. Najbolje je posvjedočen umbrijski, zahvaljujući dobro očuvanu velikomu spomeniku koji je 1444. pronađen u mjestu Gubbio u Umbriji. Taj se tekst naziva Tabulae Iguvinae (→ iguvinske ploče) i opis je jednoga magijsko-vjerskoga obreda. Dio je pisan umbrijskim pismom, koje je blisko etrurskomu, a dio latinicom. Najvažniji tekstovi na oskičkome, koji se govorio ponajviše u Kampaniji, jesu Cippus Abellanus (Crijep iz Abelle) i Tabula Bantina (Ploča iz Bantije). Oskičko-umbrijski jezici stali su ubrzano izumirati nakon tzv. savezničkih ratova u I. st. pr. Kr., no ostavili su traga u lokalnim inačicama latinskoga, koji ih je zamijenio u različitim dijelovima Italije.
