organon (grčki ὄργανον: oruđe), u filozofiji, sredstvo za valjano mišljenje. Organon je i naziv Aristotelovih logičkih spisa, koji su im dali Aristotelovi komentatori u želji da naglase kako oni mogu poslužiti kao oruđe ispravnoga mišljenja. U Aristotelov Organon ulaze spisi: Kategorije, O sudu i rečenici, Analitika prva, Analitika druga, Topika i Pobijanje sofista. Polazeći s pozicija koje su suprotne Aristotelovu Organonu, F. Bacon je 1620. napisao Novi organon. Namjera je toga djela razvijanje novoga oruđa spoznaje koje bi trebalo omogućiti veći napredak, posebice u prirodnim znanostima. To novo oruđe je analitičko-induktivna metoda koja svoje pojmove i aksiome izvodi polazeći od stvari. I. Kant u svojim predkritičkim spisima kao organon označuje tradicionalnu logiku i metafiziku, a poslije i matematiku. On organon shvaća poglavito kao onaj dio logike koji sadrži pravila ispravnoga mišljenja izvjesne vrste predmeta. Nasuprot njemu, F. W. J. Schelling »jedinim istinskim organonom« smatra umjetnost, a F. Schlegel upravo u nedostatku organona u filozofiji vidi njezinu nemogućnost da se uzdigne do umjetnosti.
